U spomen Jerry Ricksa Rijeka je pokorena!
luesZavršen je još jedan Jerry Rikcs blues festival koji je ove godine okupio izuzetne svjetske glazbenike. Samo u zadnja tri dana festivala posjetitelji su mogli uživati u muziciranju Dicka Banovicha, The Highlandersa, i jakih domaćih snaga (Trio 99, Delta Blues Train i Nikolas Kurelić band) i nevjerojatnim izvedbama bendova Ane Popovic, Katie Henry, Baba Sissoko Mediterranean Blues i King King kao glavnim atrakcijama festivala. Veliko hvala svima koji su poklonili građanima ovaj festival i omogućili posjetiteljima da u sjajnoj atmosferi uživaju u vrhunskom doživljaju i zabavi.
No, unatoč dobroj reklami, odličnoj organizaciji i velikom trudu, festival nije privukao željeni broj gledatelja/slušatelja. Posebno začuđuje uočljivo mali broj riječkih glazbenika koji je došao poslušati svoje kolege. A mogli su nešto naučiti slušajući svjetske muzičare.
Ali, izgleda da je dugotrajni trend zaglupljivanja društva, a pogotovo mladih, napokon pokorio “najrockerskiji grad” na ovim prostorima. Ne samo da grad Rijeka nije u stanju organizirati rock koncerte na razini Jerry Ricks Blues Festivala, nego izgleda da niti nema za koga. Da je Maja Šuput došla privatnim avionom napunila bi Kantridu. A da ne govorimo o Miši, Miriću, Grdoviću, Severini i gostima iz Bih i Srbije. Moramo se pomiriti sa konstatacijom da je na ljestvici masovne kulture muzike Rijeka spala na nivo Zagreba i Splita da ne spominjem ostale iz hrvatskog okruženja.
„De gustibus non disputandum est“ latinska izreka nepoznatog podrijetla sasvim je na mjestu jer je teško argumentirati sviđa li se štogod nekome ili ne. Poteškoća je u tome što je sviđanje, iako subjektivan i na prvi pogled autentičan, a u srži preseratorski, ipak najprimitivniji izraz estetskog vrednovanja. Estetsko sviđanje vjerojatno imaju i neka druga živa bića, a čovjek ima sposobnost razumijevanja i Samim time drugačijeg doživljavanja lijepog. Teškoća je i u tome što se o ukusima zaista ne raspravlja. Ako se o ukusima uopće radi, što u mnogim slučajevima tek treba dokazati.
O ovoj temi ne treba trošiti riječi nego je najbolje citirati članak koji raspravlja turbofolk: „Musik für Idioten“. Jedino što se može dodati jest da je, s obzirom da najmanje 90% mladih povremeno sluša „cajke”, biznisu uspjeh zagarantiran. S tom glazbom je slično kao s narkomanijom: jednom narkoman, uvijek narkoman. No, ostavimo se ukusa i okrenimo se mjerljivim pojavama.
Zamislimo sljedeće 3 definicije/ pojave: A, B i C. Te su definicije dostupne na vrlo pouzdanim izvorima, a i uče se na razini osnovnog obrazovanja tako da ne bi trebale biti strane istoj onoj skupini od 90% mladih.
„A” je mehanički val frekvencija od 16 Hz do 20 kHz, a nastaje više ili manje periodičnim titranjem izvora A koji u neposrednoj okolici mijenja tlak sredstva (medija). Poremećaj tlaka prenosi se u plinovima i kapljevinama te longitudinalnim i transverzalnim valovima u krutinama.
“B” je vrlo glasni, čovjeku neugodan, čak i bolan “A”. Osnovne značajke” B “sadržane su u njezinoj jačini (intenzitetu), ali i u njezinoj kakvoći, visini, trajanju, isprekidanosti ili kontinuiranosti. Stupanj smetanja ovisi o psihološkim čimbenicima.
“C” je bilo koji” A” osim “A” koji se prati (primarni “A”). “C” je oblik zagađenja ili smetnji. Primjeri “C “su “A” okoline poput valova, “C” u prometu, alarma, ljudi koji govore, bioakustične, životinja ili ptica i mehaničke “C” uređaja poput hladnjaka ili klima uređaja, napajanja ili motora.
Kako nazvati „cajke“, tj. s kojom ih definicijom povezati, A, B ili C? A da: A = zvuk, B = buka, a C = pozadinska buka. Cajke su umjetno proizvedena pozadinska buka. Primjerice, ako dvoje ljudi razgovara na plaži oceana glavni zvuk je zvuk ljudskog glasa, a primjerice šum valova je pozadinska buka. Pitanje je, ako su „cajke“ pozadinska buka, što je glavni zvuk? Pretpostavka bi mogla biti kako je glavni zvuk onaj cupkanja ženskih potpetica, razbijanja čaša i posljedično neartikuliranih urlika (kao u filmu “Posljednji krici Savane”) koji figuriraju kao polunavijačko pjevanje tekstova skladbi.
Ukratko, ako se ostavimo pitanja jesu li „cajke“ lijepa ili ružna glazba, tj. sviđaju li nam se ili ne, preostaje pitanje radi li se uopće o glazbi; nekoj vrsti umjetno proizvedenog zvuka namijenjenog za estetsko uživanje. Radna hipoteza glasi da se ne radi o glazbi, pa čak niti o buci, nego o umjetno proizvedenoj pozadinskoj buci koja ukrašava već spomenute glavne zvukove, a ona može biti glazbom samo smislu u kojem npr. dekoracija može biti skulpturom. Ukratko nikad! Ako se pak ne radi o glazbi, pri čemu nije jasno koja bi to druga vrsta umjetnosti mogla biti, izlišno je pitati sviđa li se kome ili ne, a što se tiče korištenja pozadinske buke kao glavnog zvuka pri proizvođenju glazbe, odavno smo čuli genijalne izume poput skladbi sastava “Einstürzende Neubauten “za koje se, kao vrhunce eksperimentalno-ambijentalnog industrial rocka, svakako treba ispričati što ih se uopće i spominje u ovom ojađenom kontekstu. Čak i oni imaju skladbu „Tanz Debil“!
Piše: Zlatko Moranjak
Loading ...
