Kvarnerski đir
Piše: Neven Šantić
Katalonsko pitanje
Dva su ohrabrujuća učinka odluke španjolske vlade da pomiluje 12 katalonskih čelnika koji su osuđeni zbog svoje uloge na referendumu o neovisnosti ove španjolske regije u rujnu 2017. godine. Iako nije riječ o amnestiji, koja bi potpuno oslobodila osuđene independiste, dajući im mogućnost potpunog povratka u politički život, ni učinak pomilovanja u ovom trenutku ne treba potcjenjivati. Prvo, valja cijeniti odlučnost socijalističkog premijera Pedra Sánchez da istraje na pomilovanju unatoč činjenici da je u nedavnom istraživanju čak 60 posto Španjolaca bilo protiv ovakve odluke. I drugo, ovim potezom Sanchez je ipak dao dašak svježine španjolskoj demokraciji u vremenima općenitom nesklonim demokratskim rješenjima. Poput nekadašnjeg lidera PSOE i španjolskog premijera Jose Zapatera, – koji je ostao upamćen po legalizaciji istospolnih brakova, reformi zakona o pobačaju, pokušaju mirovnih pregovora s ETA-om i reformi različitih atonomnih statuta posebno onog katalonskog, i to sve uz veliko protivljenje konzervativaca, desnice i Crkve – Sanchez je povukao potez koji može ojačati povjerenje u demokraciju u Španjolskoj. Naravno, pod uvjetom da ovaj potez dobre volje za nastavkom demokratskog dijaloga španjolskih i katalonski regionalnih vlasti tako i shvate svi kojima je do demokracije u toj zemlji doista stalo.
Da se ne vraćamo predaleko u povijest, prije odgovor na pitanje što bi se u španjolskoj politici moglo događati nakon pomilovanja katalonskih zagovornika neovisnosti ipak treba podsjetiti na neka suvremena gibanja značajna za pitanje statusa Katalonije. Nakon obnove demokracije u Španjolskoj 1975. godine, “regionalno pitanje” ponovno je vraćeno u fokus unutaršpanjolskih odnosa. S protokom godina razina autonomije pojedinih regija je rasla, a posebno od 1992. godine kada je španjolska Narodna stranka, zbog nemogućnosti da samostalno formira vladu, uvela “pravilo”, što će ga poslije slijediti i socijalisti i koje će biti na snazi narednih dvadesetak godina, da uz podršku regionalističkih stranaka (katalonskih, baskijskih, galicijskih, kanarskih…) može opstati i manjinska vlada. Računica prema kojoj su svi profitirali je bila jednostavna. Vodeća stranka u zemlji (Narodna, Socijalistička) dobit će kod glasanja o proračunu, i drugim starteškim odlukama, podršku regionalističkih zastupnika uz cijenu širenja ovlasti regionalnih vlada i regija općenito.
U Kataloniji je u to vrijeme dominirala liberalno-konzervativna koalicija CiU (Konvergencija i jedinstvo), politička grupacija koja je crpla svoj legitimitet iz mirnog širenja regionalnih ovlasti bez izričitog postavljanja pitanja katalonske samostalnosti. Katalonska republikanska ljevica (ERC), stranka koja dosljedno desetljećima zagovara nezavisnost Katalonije, bila je tada u manjini u regionalnom parlamentu, odnosno izvan mogućnosti utjecaja na oblikovanje budućnost regije.
Stvari su se počele mijenjati prije desetak godina,.u čemu je značajnu ulogu odigrala ekonomska kriza 2008. godine koja je posebno pogodila Španjolsku. Potraga za političkim odgovorima na krizu preoblikovala je stranačku scenu u Španjolskoj a posebno u Kataloniji. Socijalisti i narodnjaci su preživjeli, ali su, svatko na svom dijelu političkog spektra, dobili alternativu u lijevom Podemosu (Možemo) i desnom Vox-u. Pojavili su se i liberalni Građani (Citizens) i praktički u Španjolskoj više nije moguće vladati bez šire koalicije koja više nužno ne mora obuhvaćati i regionalističke stranke.
U Kataloniji se pak nakon nekoliko godina propadanja CiU definitivno raspao 2015. godine, iznjuedrivši nekoliko manjih različito ideološki profiliranih independističkih stranaka, a na katalonskoj političkoj sceni se, s novim zamahom, ponovno osjetio utjecaj ERC-a. Ukratko, raspadom “mirotvornog” CiU-a, koji je bježao o uobličavanja pitanja katalonske nezavisnosti, u regiji je do izražaja došla cijela lepeza stranaka sklonih traženju nezavisnosti dijela Španjolske u kojem živi najmnogoljudnija europska nacija bez svoje države.
Kako je prošao referendum za nezavisnost Katalonije znamo, kao što znamo i kakva je bila reakcija španjolskih vlasti i sudstva. S obzirom na činjenicu da unatoč svom republikanizmu i nacionalnim sentimentima, Katalonci za razliku od Baska nikada nisu imali tradiciju oružanog otpora središnjoj državi, već tada, u jesen 2017. bilo je i u Španjolskoj razumnih ljudi koji su smatrali pretjeranim progon zagovornika nezavisnosti Katalonije i organiziranja referenduma.
Sanchez je dakle na sredini svog mandata napravio ono što su propustili narodnjaci predvođeni Marianom Rajoyo, španjolskim premijerom u vrijeme referenduma – otvoriti mogućnost da se sjedne za stol umjesto demonstrirati silu praveći se da druga strana i problem koji ona artikulira ne postoje. I što sada? Može li se dugo pritajeni i u jednom trenutku eruptirani problem katalonske nezavisnosti riješiti na sveopće zadovoljstvo u najkraćem mogućem vremenu? Teško.
EFA, europska stranka koja okuplja regionaliste uključujući i katalonski ERC, pozdravila je odluku španjolske vlade kao gestu dobre volje, koja otvara nove perspektive dijalogu i pregovorima kako bi se otvorio put za demokratsko rješenje katalonskog pitanja. I to je, rekli smo, za početak već nešto, ali ne i dovoljno da bi se proslavljalo vatrometom. Obje će strane “u sporu” morati pokazati mudrost. I to ne samo socijalisti s jedne i katalonski independisti s druge strane. Riječ je o ispitu trelosti svih (ključnih) demokratskih političkih stranaka u Španjolskoj, lijevih, desnih i centrističkih, ali u u Kataloniji, gdje osim stranaka sklonih nezavisnost postoje i ne tako malobrojne grupacije koje zastupaju one koji se tome protive. Nogometnim rječnikom, simbol Katalonije je Barcelona ali u regiji postoji i Espanyol (bez obzira što mu je ime ovdje napisano na katalonskom jeziku),
Gledajući s prostorne distance, čini se da je najlošiji dio “komunikacijske strategije” ERC-a i ostalih zagovornika nezavisne Katalonije unutarkatalonsku komunikaciju. Dojam je da nisu razbijeni mnogi strahovi ne-Katalonaca o njihovom položaju nakon eventualnog osamostaljenja regije. Zato je podrška nezavisnosti najveća u izrazito katalonskom okruženju (ruralnim područjima i provincijama Llerida, Girona i Tarragona), dok je najmanja u Barceloni koja je već desetljećima mjesto doseljavanja mnogobrojnih Španjolaca iz drugih dijelova zemlje.
To sve međutim nije razlog da se o katalonskom pitanju ne razgovara, demokratski i na ravnopravnoj osnovi, uvažavajući ipak većinsko raspoloženje Katalonaca u porilog nezavisnosti. I da obje strane, španjolske vlasti i katalonska regionalna uprava, kad jednom sjednu za pregovarački stol iskreno uzmu u obzir i mišljenje njima suprostavljene strane. Sanchez je donio ovu odluku dvije godine prije kraja mandata, uvjeren da će se do novih izbora pokazati mudrost njegova poteza i da mu to neće naštetiti na izborima. To sugerira da će se svojski truditi postići kompromis s Kataloncima koji bi ga predstavio kao državnika koji se u stanju nositi i s potencijalno najvećim nacionalnim problemom – mogućnošću smanjenja državnog teritorija.
Moguće je da bi sjedajući za stol s Kataloncima, a što ovo pomilovanje zaziva, Sanchez mogao pristati na brojne ustupke Kataloncima da problem dalje ne eskalira, a u neku budućnost projicirati moguću federalizaciju zemlja ili čak i mogući datum “legalnog” referenduma o nezavisnosti. Recimo za pet ili deset godina, da se omogući vremenu da odgovori na pitanje ima li šanse da Španjolska ostane cjelovita ili je katalonska nezavisnost neizbježna. Slično su svojevremeno učinili vlasti u Velikoj Britaniji imajući pred sobom zahtjev Škotske nacionalističke stranke (SNP) za održavanjem referenduma o nezavisnosti Škotske. Naposljetku je pobjedila demokracija. Škotska je ostala u Velikoj Britaniji jer je volja građana u Škotskoj bila takva, što ne znači da pitanje škotske nezavisnosti, jer SNP ponovno o tome govori, neće opet jednog dana doći na dnevni red.
Uz to, primjer Velike Britanije je idealan za Španjolsku i Sancheza u obrani od španjolskih nacionalista i desničara koji i sam razgovor o nezavisnosti Katalonije smatraju izdajom. Jer i u jednom i u drugom slučaju nije riječ o federacijama, čije članice po definiciji imaju pravo odlučivati o svom samoodređenju, već o unitarnim ali demokratskim državama (koje bi trebale uvažavati zahtjeva velikih skupina svojih građana i kad se s njima ne slažu), s većom ili manjom autonomijom svojih dijelova.
S druge strane ni zagovornici katalonske nezavisnosti ne bi u ovom trenutku trebali cjepidlačiti i ustrajati na načelu sve ili ništa, ne želeći primjerice razgovarati o nekom prijelaznom rješenju, koliko god ono bilo “malo ili ništa” u odnosu na nezavisnost. I oni moraju pokazati svoju privrženost demokraciji i njenim načelima, učeći nešto i od Flamanaca koji se od reforme ustroja države 1978. godine bore za svoja prava u Belgiji isključivo demokratskim sredstvima.
Kako god bilo, na radost sve šizofrenije EU, otvorio se prostor za novu dinamiku u španjolsko – katalonskim odnosima, pri čemu je najbolja vijest da su odškrinuta vrata španjolskoj demokraciji da pokaže koliko je u ovih 45 godina doista sazrela.
Loading ...
