PIŠE: Damir Vrbljanac
Mnogi će se upitati: Šta ovaj trabunja, kakvo dno? Pa Koli i Plenki nam svakodnevno govore kako je sve OK, „Idemo dalje!“, „Hrvatska zna!“, „Hrvatska može!“…
Zar njima ne vjerovati? E taj bogami nije pravi Hrvat, taj nije domoljub, zasigurno je Jugonostalgičar, komunjara pa tako i državni neprijatelj.
Na žalost često se upravo tako rezonira na Brdovitom Balkanu, u zemlji seljaka koji žive u 500 gradova od kojih su velik dio samo balkanske kasabe, barem kada se radi o mentalitetu i zatucanosti njihovih građana. Jer kako drugačije razumijeti da nas već tridesetak godina sve vlade, lijevih, desnih i inih usmjerenja, obmanjuju, lažu i vuku za nos dok istovremeno manipulirajući, bestidno nas kradu. Tragikomičan je njihov zajednički refrain „Neka institucije rade svoj posao“, kada znamo da od svih tih lopova iz njihovih redova ili pod njihovim okriljem, još nitko nije pravomoćno osuđen. Kako drugačije objasniti to da nakon svega i dalje oni dobivaju podršku glasača do činjenice da ovce koje su nestale sa hrvatskih polja i pašnjaka, pojavljuju se revno i poslušno na dan izbora pred glasačkim kutijama.
U sljedećih godinu dana imati ćemo dva puta izbore, što znači još jednom priliku da odaberemo „neke druge“, jer kao pandam kukolja u žitu, zasigurno postoji i „melem“ u korovu hrvatske političke scene. Treba ga samo prepoznati.
Uskoro biramo novog predsjednika/predsjednicu države. Jedanaest kandidata za tu funkciju užurbano traže načina da uvjere hrvatski puk kako su upravo oni ti koje treba zaokružiti i kako će upravo oni omogućiti da Hrvatska, sada stvarno za ozbiljno, postane Švicarska.
Znamo kako postoje tri glavna kandidata, no ja se u ovom tekstu neću baviti njima, osvrnuo bih se na jednog od autsajdera i to stoga što on osobno kao i svojom kampanjom u mnogome govori o realnosti Hrvatske zbilje i trenutka.
Radi se o predsjedničkom kandidatu Dariju Juričaninu iliti Milanu Bandiću, kako hoćete.
Zbog čega on? Za mene on je Vidoviti Milan hrvatske političke scene. Zna se da je spomenuti Vidoviti Milan u svojim dijaboličkim savjetima liječio uroke jednoj gospođi tako što je ona morala tri puta na dan puštati pjesmu „Hush“ grupe Deep Purple, a razlog što tražioci sretnih brojeva za loto nisu pogodili dobitnu kombinaciju je taj što „nisu dobro čuli brojeve“.
Milan Bandić (ne onaj), poput Vidovitog Milana igra svoju „stand up“, svoju političku parodiju, izrugujući se izopačenosti države i naivi njenih građana koji pri zdravih očiju ne vide kako je car već odavno gol, već mu i dalje plješću, diveći se njegovu virtualnom ruhu.
Kao predsjednički kandidat Milan Bandić u svojoj političkoj groteski, namjerno ili ne, no svakako kao pozitivan čin, provocira hrvatski puk, upućuje ga da progleda i uvidi svu apsurdnost ovakve vladavine državom. U svom teatru apsurda, fino odabranim sarkazmom provocira hrvatsku pamet, tražeći od javnosti da se konačno upita: Jesmo li mi stvarno takve ovce?
U praćenju političkih zbivanja u Hrvatskoj, rijetko sam kada pogriješio u predviđanjima. Ne služeći se meni nedohvatljivom metafizikom Vidovitog Milana, moja prognoza za bližu budućnost Lijepe Naše nije ružičasta. Plašim se da će hrvatski narod morati proći još jedan ciklus vladavine sličnoj trenutnoj, prije no što dođu pozitivne promjene u ovu državu koja tavori na začelju Europe, unatoč bogatstvu svojih resursa kao rijetko koja druga.
Milan Bandić (ne onaj) ostati će u svakom slučaju zapamćen kao svojevrsni predsjednički „anti-kanditat“ koji je konačno pružio „nešto novo“ i svojom kampanjom u „teatru apsurda“ ukazao na isti takav teatar koji se na žalost događa u hrvatskoj zbilji i nakon završenih izbora.
Loading ...
