SVI BRUJE O GRČKOJ, DOK NITKO NE GOVORI O USPJEŠNOM MODELU ISLANDA

15. srpnja 2015. | Kategorija: Europa & svijet

novac6Dok Grčkoj istječe međunarodni ultimatum za prijedlog rješenja nagomilanog duga, a Grci se uče živjeti sa zatvorenim bankama i bankomatskim limitom od 60 eura dnevno, prisjetimo se zemlje koja je proglasila bankrot države, prestala vraćati dugove, devalvirala nacionalnu valutu, sačuvala ključnu gospodarsku granu, odbila sanirati i nacionalizirala banke… i prva u Europi izašla iz krize.

Da može i drugačije od bjesomučnog zaduživanja, razuzdano slobodnog tržišta i svetog privatnog vlasništva, neoliberalnog koncepta u koji se neupitno zaklinje najveći dio zapadnog svijeta, pokazao je prije par godina Island, zemlja koja se iz krize izvukla bez međunarodnih kredita i tuđe pomoći, vlastitim snagama i pameću i snažnom intervencijom države i naroda.

Otočnu državu na sjeveru Europe u kojoj živi 320.000 ljudi globalna je ekonomska kriza zatekla usred gospodaskog procvata, s BDP-om koji je u pet godina narastao za 35 posto i tek par godina privatiziranim bankama koje su relativno visokim stopama povrata privlačile inozemne ulagače.

No, islandska je ekonomija, pokazala je globalna ekonomska kriza, rasla na krhkim temeljima novih i novih kredita podizanih pohlepno i bez promišljanja u očekivanju stalnog gospodarskog rasta.

Kada je 2008. godine svjetska ekonomija financijski kolabirala, Island više nije imao odakle iznaći sredstva za sanaciju duga, duga koji su stvorile banke, i koji je narastao na 50 milijardi eura.

Island je uspješno i u rekordnom roku prebrodio krizu koja je bila teža nego Grčka, ali o modelu Islanda nitko ne govori!

Umjetno napuhana vrijednost islandske krune u samo nekoliko mjeseci urušila se za 35 posto, a tri vodeće banke stavljene su pod prinudnu upravu.

Na kraju 2008. država Island proglasila je bankrot.

Uslijedio je međunarodni pritisak na Island da vrati dugove kako zna i umije, nametanje nemogućih mjera, prijetnje izolacijom…

Sve to rezultiralo je pobunom naroda, prosvjedima i neredima, rušenjem socijaldemokratske vlade i dolaskom na vlast lijeve koalicije koja je, iako načelno protiv neoliberalnog ekonomskog modela, pristala na isplatu duga koje su stvorile banke.

Na zakon koji bi omogućio saniranje privatnih banaka novcem islandskih poreznih obveznika, veto je čak dva puta stavio tadašnji predsjednik Olafur Ragnar Grimsson, a svoju odluku objasnio ovako:

“Brojne su države učinile grešku jer su ih ortodoksni stavovi o ekonomiji tjerali u potpunu ludost spašavanja privatnih banaka državnim novcem, te su na takav način dodatno zadužili države, uništili gospodarstvo upadajući u kreditno ropstvo iz kojeg se ne mogu izvući. Ako nagovorite porezne obveznike da banke shvate kao najvažnije kompanije u zemlji, te da ih postavite ispred kompanija izvoznica ili proizvođača, tada ste gotovi, ekonomija će propasti. Proizvođači uvijek moraju imati primat nad bankama, banke ne proizvode ništa drugo osim dobiti za vlasnike i gubitak za sve ostale. No kada su njihove odluke pogrešne i kada naprave krive korake tada, zbog pogrešnih stavova i arhaičnih vjerovanja, račun plaćaju mali ljudi, bez obzira je li riječ o seljacima, studentima, đacima, starima ili mladima. Ovo je vrlo nezdrava formula i predstavlja prijetnju za budućnost bankarskog sustava. Ako države dozvole bankarima da postanu drski, bezobrazni, oholi i neodgovorni, oni će možda, ako su dovoljno sretni uspjeti napraviti određeni napredak u financijskom sustavu, no uglavnom takvi bankari srozaju čitave države na najniže grane, zbog čega plaćaju svi ljudi.”

U ožujku 2010. na referendumu je 93 posto Islanđana glasalo protiv otplate duga, MMF je Islandu zamrznuo kredit, a država pokrenula proces protiv odgovornih za financijsku krizu.

Banke koje su stvorile dugove država je nacionalizirala i pokrenula sudske procese protiv najodgovornijih za krizu – do tada vladajućih političara i direktora banaka.

Kao direktna posljedica ekonomske krize na Islandu se rodila i direktna participativna demokracija. S ciljem da oslobodi zemlju od pretjerane snage međunarodnih financija i virtualnog novca narod je stvorio novi Ustav. Za pisanje su između nešto više od 500 predloženih izabrali 25 građana, a uvjet je bio da ne pripadaju nekoj političkoj stranci i da ih je preporučilo najmanje trideset građana. Njihovi sastanci bili su javni, mogli su se pratiti i online, a građani su mogli slati svoje komentare i prijedloge. Bio je to u svijetu jedinstven slučaj participativne direktne demokracije.

Devalvacija krune kao posljedica ekonomske krize pokazala se uz odbijanje plaćanja tuđeg duga i nacionalizaciju banaka dobitnom kombinacijom za izlazak iz krize. Potaknut je izvoz, privučena ulaganja, posljednjih nekoliko godina ojačao je turizam, pojačan je izvoz aluminija, a posebno ribe, najvećeg islandskog resursa.

Ribarstvo, zbog kojeg su u prošlosti vodili ratove, na Islandu je ključna gospodarska grana i jedan od osnovnih razloga zbog kojeg zemlja ne želi u Europsku uniju, kako im Bruxelles ne bi nametao kvote, a ribu u njihovom moru izlovljavali ribari iz drugih zemalja članica.
Island je danas na putu oporavka. Stopa nezaposlenosti pala je na četiri posto, proračun prvi put u sedam godina ima višak od 1,8 posto BDP-a, ove se godine očekuje rast plaća od oko šest posto i gospodarski rast od 3 posto, a oporavak je, prema priznanju MMF-a, postignut bez inozemne pomoći i bez ugrožavanja javnog sustava zdravstva i školstva.

(Aleksandar Tešić / Lokal.hr)

podijeli ovu vijest... Share on FacebookTweet about this on TwitterPrint this pageEmail this to someone