RIJEKA – Vjerojatno je svima jasna surova istina, samo što je neki prihvaćaju, a drugi ne: nekadašnji ponos Rijeke, brodogradilište 3 Maj, koje je nastao u vrijeme talijanske Rijeke, danas, u vrijeme hrvatske Rijeke, na korak je zatvaranja svojih pogona.
3 Maj – mrtvac na aparatima koje plaćaju građani Hrvatske
Stvarnost 3 Maja je gruba. U 30-tak godina Hrvatska je “upucala” desetene milijarde kuna u njega, kao pomoć s kojom je ova firma držana na životu. To se radilo iz puke želje održavanja socijalnog mira, jer 3 Maj zapošljava stotine ljudi, a o njemu ovisi i više kooperanata koji ih zapošljavaju još toliko. Međutim ekonomska računica nikada nije bila pozitivna. 3 Maj je naprosto nezgrapan mamut prošlosti koji nije bio spreman za ozbiljnu tržišnu utrku.
Također je pitanje treba li se iz državnog proračuna pokrivati loše i nesposobno poslovanje 3 Maja?
Nakon sloma socijalističke Jugoslavije (vrijeme kada ga se također monopolima držao na životu) svi problemi isplivali su na površinu. Nadu je dao ulazak Hrvatske u Europsku uniju, ali 3 Maj je propustio i to. Naprosto je cijeli sustav bio suviše trom i neefikasan te su gotovo sve mogućnosti koje je ulazak Hrvatske u Europsku uniju nudio ostale neiskorištene.
3 Maj sam kriv za svoje stanje
Surova je istina da su 3 Maj i sve hrvatske Vlade, ukoliko ne jedini, zasigurno najveći krivci što se ovo veliko brodogradilište nije moderniziralo i postalo konkurentno te je danas mrtvac na aparatima čije vegetiranje porezne obveznike ove zemlje stoji ogromne novce. Primjera radi, samo posljednje državno pomaganje brodogradilišta iznosilo je vrtoglavih 20 milijardi kuna! Ovaj cjelokupan novac išao je za pokrivanje gubitaka, a dodatnih gotovo 3 milijarde kuna je plaćeno za rekonstruiranje koje neće donijeti ništa. Drugim riječima, država je bacila u vjetar 23 milijarde kuna samo kako bi (ekonomski gledano) nepotrebni radnici ostali na radnim mjestima umiruće firme koja će – u svakom slučaju – prije ili kasnije umrijeti.
nezadovoljni trećemajci
Svi poslovni eksperimenti, od spajanja s Uljanikom do prodaje talijanskim Fincantierima, ustvari su traženje slamke spasa. Prva je već završila loše. A ukoliko bi talijanski Fincantieri, koji spada među uspješnije europska brodogradilišta, preuzeo 3 Maj, povijesno klatno bi se napokon (?) iznova vratilo – Talijani bi vratili nekadašnje svoje. Jedino što u novim okolnostima 3 Maj može opstati kao tzv. pomoćno i specijalizirano brodogradilište koje će u svakom slučaju smanjiti postojeća radna mjesta, jer je veći broj njih naprosto nepotreban.
(kv)
Loading ...
