ŠANTIĆ: TEŠKOM ARTILJERIJOM NA MILANOVIĆA

3. siječnja 2020. | Kategorija: Hrvatska
neven santicKvarnerski đir
Piše Neven Šantić
Teškom artiljerijom na Milanovića
 
Bespotrebna i nadrealno problemski nebitna i nezanimljiva kampanja uoči drugog kruga predsjedničkih izbora na samom se kraju pretvorila u orkestrirano bombardiranje Zorana Milanovića iz svih raspoloživih oružja. Puca se iznad i ispod pojasa kao da bi eventualna pobjeda MIlanovića dovela do općeg rasula u zemlji i rezultirala kolektivnom nesrećom čitave nacije. No, kada se vidi tko i kako puca postaje jasnije da u tom ludilu ima sistema. Iza svega ipak stoje, ovakvi ili onakvi, interesi.
Jasno je da premijer i predsjednik HDZ-a Andrej Plenković mora braniti kandidatkinju iza koje stoji, ali je za čelnika Vlade zemlje koja predsjedava Europskom unijom ipak pomalo nedolično njenog protukandidata krstiti lažovom i nadjevati mu nadimke. Nije da se to ne može činiti, uostalom posljednjih godina svjedočimo općem padu dostojanstva političara diljem svijeta, ali taj trumpovski stil više govori o Plenkoviću nego o Milanoviću.
Plenković je dakle ostvario svoj primarni cilj, jer je pobjedom Kolinde Grabar Kitarović nad Miroslavom Škorom sačuvao kontrolu nad strankom, ali sada želi i više. Pobijedi li Grabar Kitarović osigurao si je predvođenje stranke i na sljedećim izborima, pobijedi li Milanović komešanje u HDZ-u će se nastaviti i Plenković neće imati mira na koji računa.
Javili su se s pojačanim udarima naravno i desničari unutar i izvan HDZ-a. Mnogi su od njih nakon prvog kruga, s manje ili više srama, pretrčali iz Škorinog u stožer Grabar Kitarović. A opet, tu je i realna ili ne, pretpostavka da pridobijanje Škorinih glasača KGK donosi pobjedu, pa je i njen stožer opet počeo udarati u etno žice. Sve se to spojilo u još jedno licitiranje nacionalnim emocijama i prežvakanim sentimentima 19. stoljeća u kojem nema mjesta za građane i njihove potrebe. Kakvi birači takva i strategija kampanje, rekli bi pisci udžbenika političkog marketinga.
Ako “etno biznis” prolazi, onda ga valja iskoristiti. Ipak, pri tome ne treba zaboraviti da se iza svakog udaranja u nacionalne i nacionalističke žice kriju goli interesi cijelih grupacija. Tako je i u ovom slučaju, tako je u Hrvatskoj već trideset godina. Sa rukom na srcu dok svira himna, ili s lančićem s križićem  i brošem s hrvatskom trobojnicom kako je na sučeljavanje na HRT došla Grabar Kitareović, grabe se položaji, privilegije i pozicije za zgrtanje novca. Većina birača koji se pale na to ne shvate da su iskorišteni ni kad umru.
Treću grupaciju bombaredera predvode Milan Bandić i Slavko Linić, koji zapinju nogu kandidatu svoje bivše stranke stranke bez koje se sigurno ne bi dočepali pozicija na kojima su bili. Bandić i njegova stranka u kojoj je razina demokracije jednaka onoj u Putinovoj ili Erdoganovoj su u igri od početka, od skupljanja potpisa. On sa svojim žetončićima u saborskim klupama igra igru zajedno s Plenkovićem koji si, da ne dođe u sitiuaciju ovisnosti od Bandića, mora brižljivo njegovati veze s HNS-om i manjincima. Prema tome, to što iz stožera Bandićeve stranke zovu umirovljenike po Zagrebu i onima koji kažu da će glasati za Milanovića savjetuju da ne moraju izaći na izbore u nedjleju jer su se, eto, “već izjasnili” jest nisko, ali objašnjava Bandićev interes za pobjedu Grabar Kitarović.
Linić pak izgleda kao osvetnik koji je jedva dočekao priliku uzvratiti Milanoviću zbog neraščišćenih računa prilikom njihova razlaza prije nekoliko godina. Sipa žuč i opisuje Milanovića kao najveću hulju svih vremena, pozivajući da se glasa za Grabar Kitarović kao “manje lošeg kandidata”. Ako se netko sjeća obračuna Mesića i Manolića s Tuđmanom poslije njihova razlaza, sjetit će se i da je u tom obračunu sve ostalo na ideološkim i političkim razlikama. Linić je njegov sukob s Milanovićem sveo na osobnu formu, borbu dva ega za bolje mjesto u povijesti. Žalostan završetak jedne političke karijere.
Koliko će sve ovo bombardiranje štetiti Milanoviću i koristiti Grabar Kitarović? Najlakše bi bilo reći da je to teško procijeniti. Za razliku od stabilnih zapadnoeuropskih demokracija, gdje nekih sedam posto biračla promijeni stav tijekom kampanje, u Hrvatskoj su te brojkke znatno niže. Ogroman broj naših birača ne mijenja svoje preferencije u zadnji čas ni pod dojmom kampanje. Da se dogodio neki nenadani događaj ili iscurio kakav kompromitirajući podatak za nekog od kandidata, a vremena za to ima samo do danas navečer, možda bi i došlo do masovnih promjena stava birača prema kandidatima.
Ovako će izbori ovisiti o motivaciji birača obiju strana da dođu na birališta. Nisu pritom presudni “skijaši”, njih 70 tisuća koji ionako ne bi svi glasali za Milanovića, nego ona tiha puno brojnija većina koja nije unaprijed stranački svrstana i kojoj je jedina dilema ima li uopće smisla glasati. I to za predsjednika koji ima ograničenu moć.
Milanović svakako nije roža dei fjori, zna biti arogantan, tvrdoglav i bezobrazan, ali je u kampanji nadrobio najmanje gluposti i ipak pokazao sposobnost da se suzdrži kada treba i da ostavi dojam nekoga tko ima stav i političke principe te je u stanju biti predsjednik države kakve god mu ovlasti bile. Grabar Kitarović je pak, unatoč odrađenom petogodišnjem predsjedničkom mandatu ponekad ličila na lutku na koncu, gdje su se različiti lobiji oko nje napinjali usmjeravati je u različitim pravcima s različitom retorikom da je jednostavno proizvodila košmar. Josipović je izgubio izbore protiv nje jer se htio svidjeti svima. Čini se da bi se Grabar Kitarović moglo dogoditi isto, ali zato jer je otišla u drugu krajnost i zanemarila dobar dio svojih potencijalnih birača koji nisu krajnje desno.
Naravno, Grabar Kitarović izgubit će izbore ako na na njih izađe dovoljan broj ljudi koji će željeti kazniti tu političku jednostranost.