Piše: Neven Šantić (Kvarnerski đir)
KOLUMNA – Kampanja za predsjedničke izbore donijela nam je tri važne informacije. Najprije da postoje tri favorita (i jedan malo vjerojatan u sjeni) i sedam sekundanata koji nemaju nikakve šanse da uskoro osvanu na Pantovčaku. Nadalje, pomalo je iznenađujuće da je u kampanji bilo relativno malo prosipanja neostvarivog biserja pred birače, jer institucija predsjednika ni nema moć za stvaranje političkih čudesa, ali je očekivano bilo srednjih i velikih doza domoljublja odnosno etničko-suverenističkog verbalnog bombardiranja (Škoro, Đapić, Grabar Kitarović, Babić, prije svih) koje je međutim nailazilo i na reakciju kandidata centra i ljevice (Milanović, Peović, Orešković).
Naposljetku, treća je karakteristika kampanje potvrda predviđanja kako će sudbina aktualne predsjednice Kolinde Grabar Kitarović, do prije izvjesnog vremena podržavane od velikog broja birača, postati neizvjesna do kraja prebrojavanja glasova.
Sedam sekundanata
Među sedam sekundanata, onih koji prema aktualnim sondažama javnog mnijenja bilježe minimalne postotke podrške, dobrodošla je provokacija Darija Juričana alias Milana Bandića, predstavnika “koruptokracije”. Juričan, autor dokumentaraca o Todoriću (Gazda) i Kutli (Gazda:Početak) priprema film i o Milanu Bandiću i nećemo biti iznenađeni ako u njega budu montirani i dijelovi ove kampanje. No, ova Juričanova groteska, parodija ili politički sarkazam najviše vrste, nazovite to kako hoćete, može u konačnici bar dio građana ponukati na razmišljanje o razmjerima korupcije u našem okruženju i cijeni koju za to plaćamo. Nije nemoguće da Juričan dobije i tisuće glasova onih koji bi inače prekrižili listić u znak protesta protiv korupcije i stanja u zemlji.
Nedjeljka Babića ne valja uzimati ozbiljno jer nije dorastao utakmici koju je odlučio odigrati, a blijedi Ivan Pernar nastavlja slobodan pad kao i Živi zid od kojeg se bezuspješno pokušava distancirati. Nije stvar samo u njemu. U Hrvatskoj, što govori i iskustvo ispuhanih Hrvatskih liberala, Mosta i Živog zida proteklih godina, za sada ima mjesta samo za jednog “antisistemskog” izazivača koji pokušava razdrmati HDZ i SDP. Sada je red došao na Mislava Kolakušića, a Pernar još nije svjestan da je njegovih pet minuta slave već prošlo.
Đapić igrač HDZ-a
Nada liberala s međunarodnim znanstvenim referencama Dejan Kovač pokazao se kao izgubljen u vremenu i prostoru, Katarina Peović je unatoč racionalnom diskursu ostala prelijevo za preovladavajuće hrvatsko biračko tijelo, dok je za Daliju Orešković šteta da se zbog nepripremljenog osnivanja stranke, koja se rascijepila u samom startu, i nepotrenbnog rasipanja energije na europske izbore potrošila prije vremena. O Anti Đapiću je nepotrebno trošito riječi. Ponovno je pristao igrati ulogu HDZ-ovog potrčka ne bi li ubrao koji glas krajnje desnice da ne ode Miroslavu Škori.
Favorit u sjeni?
Kolakušić je spomenuti malo vjerojatni favorit u sjeni koji će dobiti glasove dijela birača nezadovoljnih svim i svačim, kao i onih koji bi rado u Hrvatskoj vidjeli malo čvrste ruke. Juričan ga zove Duce, ali da bi netko bio politički vođa takvog kalibra mora biti u stanju potpuno opčiniti narod svojim dijaboličkim (demagoškim) šarmom. Kolakušić je ipak kruti elitist koji ne zna glumiti i kojemu su narodne mase bliske samo kada traži glasove. Zato će postotkom glasova ovaj eurozastupnik i bivši sudac odskočiti od statista u predsjedničkoj utrci, ali se neće približiti ni Grabar Kitarović ni Škori ni Zoranu Milanoviću, trojcu koji će odlučivati o novom predsjedniku/predsjednici države.
Ne treba mistificirati sučeljavanje kandidata na HRT-u, pa ni ankete rađene poslije toga. Ono neće imati presudan utjecaj na konačni ishod izbora. Mnogi su već do ovog sučeljavanja već odlučili kome će dati glas. Ipak, sučeljavanje je dokazalo da tri glavna favorita čvrsto drže svoje pozicije. Nogometnim rječnikom, u sučeljavanjnu su se postavili kao da ih trenira Mourinho – parkirani autobus pred šesnaestercem (strogo dozirani i kontrolirani odgovori da se ne pogriješi) i eventualno hvatanje prilike za kontru (replike na stavove drugih kandidata). Jednostavno, nekoliko dana prije glasanja nije vrijeme za eksperimente i provokacije. Sad je temeljno pitanje koliko je biračkog tijela svatko od njih uspio do sada mobilizirati i uvjeriti da je vrijedno izaći na birališta, pri čemu, pomalo paradoksalno, najmanje problema ima Zoran Milanović.
Kvaka je u tome što je prvi put na predsjedničkim izborima kandidat HDZ-a, k tome još aktualni čelnik države, suočen s konkurencijom koja računa i na njegovo biračko tijelo.
Kvaka je u tome što je prvi put na predsjedničkim izborima kandidat HDZ-a, k tome još aktualni čelnik države, suočen s konkurencijom koja računa i na njegovo biračko tijelo. Kada je Kolinda Grabar Kitarović zaratila s krajnjom desnicom, koja ju je maksimalno podržavala uoči prošlih izbora i na početku mandata, malo je tko očekivao da će se pojaviti populistički kandidat poput Škore koji će moći zahvatiti i krajnju desnicu i dio biračkog tijela HDZ-a bliže centru. Sondaže javnog mnijenja međutim vrlo su nas brzo, i prije početka kampanje, uvjerile da i HDZ i Grabar Kitarović imaju razloga za zebnju.
Plakati aktualne predsjednice u plavoj boji HDZ-a i sa velikm “ZNA”, što je na neki način riječ-zaštitni znak ove stranke od 1990. godine, kao i neke druge poruke kazuju nam da je u pitanju upravo bitka za birače HDZ-a. To je simbolični vapaj biračima HDZ-a da ne izdaju stranku, da ostanu vjerni svojoj kandidatkinji. Strah je velik. Širi se i Slavonijom, Likom i Dalmacijom, najjačim uporištima HDZ-a.
Kolinda Grabar Kitarović mora se boriti za stranku da bi se izborila za sebe. Mora se boriti i za Andreja Plenkovića kojemu nezadovoljna desnica u stranci sapuna dasku, potajice ne samo držeći fige za Škoru već i posredno lobirajući za njega. To je pritisak koji djelom objašnjava povremene tragikomične eskapade Grabar Kitarović i prije i za vrijeme kampanje.
Gledajući iz svoje premijerske pozicije, Planković bi, takvo je naime stanje, podnio čak i konačni poraz Grabar Kitarović od Milanovića u drugom krugu izbora (to bi se uvijek dalo racionalno objasniti), ali ne i poraz aktualne predsjednice od Škore i propuštanje drugog kruga glasanja. Ovakav sukob u HDZ-u i oko njega, te izostanak jače konkurencije na lijevom centru ide na mlin Zoranu Milanoviću. Gotovo ga sigurno vodi u drugi krug s dobrim izgledima i za konačnu pobjedu.
Drčni i arogantni bivši premijer ušao je u predsjedničku kampanju nevjerojatno staložen, ozbiljan i jasnih stavova. Bilo je onih koji su tvrdili da neće izdržati, da će kad tad iz njega probiti teška narav, ali očito je sazrio. Rast njegova rejtinga u posljednje vrijeme pokazuje da je i dio biračkog tijela lijevog centra, kojemu je išao na živce kao čelnik SDP-a i predsjednik hrvatske vlade, odlučio honorirati njegovo političko sazrijevanje. Ne traži više ovlasti kao Škoro ili Kolakušić niti obećava ono što neće moći izvršiti, kao aktualna predsjednica prije pet godina pa sad stalno ima potrebu opravdavati se. Kako se približava izborni dan, Milanovića se sve više doživljava kao nekoga tko je dorastao funkciji predsjednika države i sposoban s čvrstim stavovima i jasnom retorikom ne samo suprostaviti se već i pobijediti Grabar Kitarović i Škoru. Bit će zanimljivo u nedjelju.