SPORT – Portal Hoću Ri objavio je zanimljiv razgovor s vjerojatno najboljim trenerom Rijeke u povijesti – Matjažom Kekom. Razgovor izvrsno opisuje skromnost i veličinu čovjeka koji je HNK Rijeku doveo do najviših uspjeha.
HR: Je li s uspjehom Rijeke postalo lakše ili teže doći do igrača?
MK: Teže. Svi vide Rijekine uspjehe u zadnje vrijeme i onda samo gledaju koliko će Rijeka dati novca pa se licitira, igraju se igrice… Sad su se digli i Osijek i Hajduk, pa je i sa te strane teže dovesti igrača.
HR: Spomenuli ste Osijek i Hajduk, dojam je kako se i samo tržište suzilo? No, nije li se, također, očekivalo da će se sama činjenica hrvatskog finala SP bolje unovčiti, što je, evidentno – izostalo?
MK: Apsolutno. Nije to samo Osijek i Hajduk, to je na svjetskoj razini. U nogometu je puno novca i iako ga ima sve više, ne troši se ni euro uludo. Evo, bilo je priče oko Bradarića…nije to kao nekada da su se milijuni davali zbog pola sata na utakmici SP. Igrači se prate mjesecima, godinama čak – sad i od najmlađih dana, sve se zna.
HR: Smatrate da je klupska struka odradila dobar posao?
MK: Znao sam ja kritizirati i Damira i Srećka, ali ono što su oni radili…ja to ne bih mogao. Općenito, nisu napravili dobar posao – napravili su ODLIČAN posao.
HR: Hajdemo malo onda još o transferima, kad smo već zapeli…
MK: Ma možemo…pazite, mi smo sve odluke donosili u četvero, nije tu bilo konflikta, ali bilo je puno razgovora, promišljanja, argumentiranja i preispitivanja. Sad, jesmo li uvijek baš pogodili…o tome se da raspravljati, ali u globalu smatram da je napravljeno puno više dobrih nego loših poteza.
HR: Bilo je tu svega, recimo ona situacija sa Tomasovim i Kvržićem?
MK: Prvo bih samo htio reći da nikakve svađe tu nije bilo. Nikakve. Sve je odrađeno maksimalno korektno i od strane kluba i s Marinove strane. Da je to bila jedna od onih teških odluka, jest. Teške su to odluke, neke tek s protokom vremena vidiš jesu li bile dobre ili loše. Kao i sa puno igrača i sa Marinom je bio dogovor da će ga se pustiti kad dođe prava ponuda. Moraš misliti i na financijske prihode kluba, na kvalitetu momčadi, na karakter…ma sto stvari. Nekada je takva situacija da moraš pojesti g…o, što se kaže. Hijerarhija je u Rijeci tako postavljena, ne može igrati 20 igrača. Evo, takoreć smo Mišića vratili iz mrtvih. Znate li koliko nam je ljudi reklo kako nismo normalni!? E, ali tu je odigrao njegov karakter…čovjek nije imao pojma hoće li biti pozvan na sljedeći trening, a on sa curom nađe i iznajmi stan. On se htio tu dokazati pa makar se slomio…i vratilo mu se. Kad vidiš takav pristup igrača ne možeš ne vjerovat u njega.
HR: Čuli smo kako ste obilazili opatijsku tržnicu?
MK: (smijeh) ma to me pokojni Korado izludio…ispričao mi priču o mesaru, velikom navijaču Rijeke i kako se čovjek ne može načuditi kako nikad kod njega ne kupujem meso. Stvar je u tome što ja zbilja rijetko jedem meso, preferiram ribu. E sad, ne da mi vrag mira i tako ja nekoliko puta virkam unutra u tržnicu, pa hoću-neću, ne mogu se domisliti. Onda sam jedan dan važno došao i pitao čovjeka je li on taj veliki navijač Rijeke koji se žali kako ne dolazim u njegovu mesnicu? Čovjek se sastavio od smijeha i odveo me van do Duletove mesnice. Naime, ja sam danima gledao u krivu mesnicu…(smijeh)
HR: Puno ste pažnje pridavali karakteru igrača, neki bi rekli i više nego kvaliteti?
MK: Ma ne. Jedno bez drugog ne ide.
HR: Evo, odmah nam je na pamet pao Maleš.
MK: Mate je primjer toga. Bilo mi je jako žao zbog onog u Kini…fantastičan igrač i čovjek.
HR: Jeste li pomislili protiv Sarpsborga: ‘Eh da mi je jedan Maleš?’
MK: Sanjao sam ga i to ne jednom (smijeh)…Igrao bi mi Pave s njim u sredini, znaš? Sjetite se Milana i pobjede na Rujevici. Slobode koju je Pave imao uz Maleša uz sebe. Nisu bitna tu imena, bitni su i profili igrača, netko je uz nekoga (figurativno) igrač manje na terenu, a uz drugog igrača ‘reprezentativac’. To su oni detalji, stvari koje prosječnom navijaču lako promaknu. Da, probali smo ga dovesti, ali ponudili su mu puno bolje uvjete u Rumunjskoj. Neka mu je sa srećom.
HR: Možda ne znaju svi, ali vi ste bili i glazbeni urednik na radio-postaji. Možete li malo opširnije? Jeste li tradicionalist – jazz klasičar ili ste skloniji eksperimentalijim formama, fuzijama?
MK: Ja sam klasičar. Miles Davis (koga sam imao privilegiju triput uživo slušati), Dizzy Gillespie, Coltrane, ali posebno cijenim i volim ženski vokal, Carmen McCrae, recimo. Uh, to mi je ipak najdraže. Mislim, slušam širok raspon glazbenih pravaca u jazz-u, ali kada puštaš glazbu za širi krug ljudi onda se ne baviš s tim što se tebi sviđa ili što ti se trenutno sluša. Ono, na početku kreneš malo ‘off’, no kako se večer zahuktava onda moraš skrenut u poznatije vode da se tako izrazim.
HR: Kada smo kod karaktera, što nam možete reći o Moisesu?
MK: A što reći. Čovjek je (do)kapetan u jednom Palmeirasu, nakon onakvih ozljeda on se vrati i pokazuje klasu…iskreno uopće mi nije jasno kako se obreo kod nas. Ludilo.
HR: Kontroverze oko pojačanja iz Lokomotive i Dinama?
MK: Kontroverze? Ako ih je bilo, mislim da su ih dečki brzo razuvjerili predstavama na terenu. Pazi, meni je jednako čudo bilo kada su došli Tomečak i Maleš, o Kramariću i da ne govorim. Mislim imali smo mi sreće i sa Leovcem, Gorgonom…to odmah vidiš da su klasa iznad i tu treba predsjedniku i sportskom direktoru skinuti kapu. Nije to lako bilo realizirati.
Cijeli razgovor pogledajte OVDJE
(Hoću RI)
Loading ...
