PRIČA O MRTVOM KANALU, STARO KORITO RJEČINE

RIJEKA – Mrtvi kanal, nekadašnje staro korito Rječine, a danas lučica za barke, za Riječane je oduvijek imao važnu povijesnu ulogu. Najpoznatija je ona da je Mrtvi kanal bio središnja točka razdvajanja Rijeke i Sušaka.

Nekadašnje riječno korito

Mrtvi kanal u stvari je staro prirodno korito Rječine, no ime Mrtvi kanal pojavljuje se tek u 19. stoljeću otkad se Rječina račva na novo i staro korito. Prvobitna riječka luka nalazila se upravo na prostoru Mrtvog kanala, od današnjeg Jelačićevog  trga  do  Školjića.  Česte  poplave  i  problemi  s  nabujalom  Rječinom  doveli  su  do  potrebe  za  skretanjem  njezina toka.  Poslije  jedne  velike  poplave  koja  je  poplavila  gotovo cijelo Korzo odlučeno je da se Rječina regulira, odnosno da se iskopa novo korito. Taj je kanal uz velika ulaganja iskopan 1855. godine direktnom intervencijom samog cara Franje Josipa. Novo korito odvelo je Rječinu pravo u more, a u staro  je  korito  puštena  morska  voda  i  od  tada  ono  postaje Mrtvi kanal. Tada je nastalo i današnje područje Delte. Između Mrtvog kanala i novog korita Rječine ostao je teren trokutastog oblika koji je zbog sličnosti s grčkim slovom dobio naziv Delta.

Pristanište i trgovina

S  godinama  Mrtvi  kanal  postaje  pomoćno  pristanište  za manje brodove koji su dolazili s kvarnerskih otoka i iz Dalmacije.  S  Kvarnerskih  otoka  i  primorja  u  Mrtvi  kanal  su brodice  dovozile  razna  dobra  za  prodaju  ili  daljnji  transport, a s druge strane te su iste brodice ukrcavale dobra za otoke i primorje, koja su zaprežnim vozilima dovožena iz  kopnenih  dijelova  Kvarnera.  Poznata  je  bila,  ne  uvijek legalna, razmjena soli za brašno, ponuda ribe, maslinovog ulja, vina i razmjena za alate, proizvode od kože, tkanine i slično.

Kroz prošlost je područje Fiumare na kojem se danas nalazi Mrtvi kanal bilo centar brojnih povijesno-političkih zbivanja.  Mrtvi  kanal  je  imao  i  funkciju  administrativne  granice između Corpus separatuma tj. Rijeke i Banske Hrvatske odnosno Bakarskog municipija, a kasnije Sušaka. Nekad se na tom području nalazila i nekadašnja Bazarigova fontana iz koje su se brodovi opskrbljivali vodom. Fontana – perilo bila  je  smještena  pokraj  današnje  autobusne  stanice,  no uklonjena  je  1924.godine  nakon  pripojenja  Rijeke  Italiji, radi  izgradnje  graničnog  zida  između  Jugoslavije  i  Italije. Mrtvi kanal, pripavši Jugoslaviji, postaje dio Sušačke luke u  koji  su  znali  pristajati  i  veliki  putnički  brodovi.  Na  Fiumari se nalazio niz dućana, kao nadaleko poznata drogerija, prodavaonica šešira. Nalazile su se tu i dizalica za popravak barki iz 19. stoljeća, kao i kamene i željezne bitve za privez brodova na kojima su raznim jezicima ispisani nazivi proizvođača i godina proizvodnje, ovisno o tome koja ih je država postavljala.

Nakon  1945.,  ruši  se  granični  zid  na  Fiumari. Mrtvi kanal postepeno gubi lučku funkciju i postaje sportska lučica. Povijesno će ostati upamćeno da je to područje vjekovima  bilo  granica,  općinska,  pokrajinska,  državna…  I danas  ima  funkciju  granice,  ali  samo  između  dva  gradska mjesna odbora Školjić i Centar – Sušak.

Uz  Mrtvi  kanal  vežu  se  i  brojna  velika  imena  i  događaji  iz povijesti, od kojih je dio obilježen spomenicima. Na tom se mjestu Riječanima obratio papa Ivan Pavao II, tu je održan i na kamenoj ploči trajno sačuvan poznati Titov govor o ujedinjenju Rijeke nakon talijanske okupacije i spomenik oslobođenju Rijeke. U novijoj povijesti pamtimo da su upravo s Delte riječki dragovoljci odlazili na bojišta u Domovinskom ratu, zbog čega je baš na Mrtvom kanalu i podignut Most hrvatskih branitelja.