KVARNERSKI ĐIR NEVENA ŠANTIĆA: Druga strana štrajka prosvjetara
Piše: Neven Šantić
Da bi se nešto reklo o drugoj strani štrajka prosvjetnik radnika, valja najprije raščistiti “prednju” stranu. Skinuti naslage demagogije i političkih spinova koji mute razumno prosuđivanje o njihovom načinu iskazivanja nezadovoljstva.
Svaka grupacija odnosno interesna skupina, a takvi su i prosvjetari, ima pravo tražiti od svog poslodavca veće plaće i bolje uvjete rada. Ako treba i štrajkom. Neću sada ulaziti u pitanje legalnosti štrajka, o čemu se isto proteklih dana raspravljalo, jer bi zo iziskivalo poseban teksta. Štrajk je civilizacijsks tekovina i načelno ga dovoditi u pitanje, pa i kad su javni djelatnici poput učitelja i profesora u pitanju, ispod je dostignute razine radnog prava.
Drugo, aktualna Plenkovićeva vlada nije se baš proslavila sustavnim reformama. Uz to, na krhkim je nogama. Na vlasti ju održava politčka pragmatika, bolje rečeno matematika. Zna se kako i po koju cijenu namiriti različite klijente (koalicijske partnere, dijelove biračke mase i njene lobiste), pa nije čudo da su i prosvjetarski sindikati nanjušili slabosti Vlade i premijera, kako ih se može nagaziti i ostvariti svoje interese. I to je politički legitimno.
Sve je to, dakle, divno i krasno. Složni učitelji i profesori na čelu sa svojim neustrašivim vođama u legitimnoj borbi hitaju ka postizanju zadanih ciljeva, ali… Pokazao je naime ovaj štrajk i svoju drugu stranu. Izrečeno je u obranu štrajka mnogo toga što bi bilo bolje da nije izrečeno, upotrebljeni su argumenti za koje bi bilo bolje da su preskočeni.
I treće, previše se u medijima i unutar političke klase raspravlja o tome je li štrajk politiziran ili nije. Svako je zastupanje određenih interesa u interakciji s vlastima – politika. Sindikalne aktivnosti, pregovori a nekmoli štrajk, također. A pojmom politiziranje naši političari, još od doba socijalizma, jedni drugima prebacuju tobožnju zloupotrebu politike nastojeći omalovažiti zahtjeve onih drugih. Kakve gluposti. Politiziranje i nije ništa drugo nego stavljanje nekog problema na politički dnevni red. Tako je to i sa štrajkom prosvjetara.
Sve je to, dakle, divno i krasno. Složni učitelji i profesori na čelu sa svojim neustrašivim vođama u legitimnoj borbi hitaju ka postizanju zadanih ciljeva, ali… Pokazao je naime ovaj štrajk i svoju drugu stranu. Izrečeno je u obranu štrajka mnogo toga što bi bilo bolje da nije izrečeno, upotrebljeni su argumenti za koje bi bilo bolje da su preskočeni.
Krenimo s uspoređivanjem sa zaposlenima u Lidlu i DM-u i njihovim plaćama, kao tobožnjim dokazom uništavanja dostojanstva prosvjetnih radnika čije su plaće na razini ili čak ispod razine prodavačica u ovim trgovačkim lancima. Kakav je to argument? Zašto zaposlenici u privatnim tvrtkama ne bi imali plaće koje se smatraju pravičnima unutar sustava u kojima rade? Zar se dostojanstvo postiže omalovažavanjem drugih profesija, pogotovo “nižih slojeva” kao što su prodavačice i njima slične radnice? Zar nije svaki rad vrijedan i zar ne bi to trebali na svom radnom mjestu podučavati upravo učitelji i profesori?
Inače, već dosta dugo mediji u u Hrvatskoj upotrebljavaju prodavačice, konobare i sobarice kao sinonime za katastrofičnu sliku budućnosti zemlje. Možete se i sami sjetiti naslova u novinama i na portalima poput onoga da će Hrvatske, zbog pada industrijske proizvodnje i razvoja turizma, gdje strane tvrtke pobiru vrhnje a slabo plaćena mjesta ostaju domaćem življu, postati zemlja konobara i sobarica. Čak je i utajitelj poreza i osumnjičeni krivokletnik Luka Modrić u jednom intervjuu, želeći prikazati gdje se uspeo a gdje je mogao završiti u životu, rekao da nije postao nogometaš da bi vjerojatno završio kao konobar. Odakle to podcjenjivanje poštenog ljudskog rada, odakle ta arogancija i blaćenje cijelih profesija? Čak i od onih danas koji su bježeći od sudbine konobara ili konobarice diljem turističke Hrvatske završili iza šankova pubova u Irskoj.
Prosvjetarima dostojanstvo sigurno neće vratiti potcjenjivanje drugih. To je nadasve ružno i tužno. Dostojanstvo se ne može dodijeliti dekretom pa čak ni ishodovanjem veće plaće. Dostojanstvo treba zaslužiti predanim i dugogodišnjim radom i njegovim rezultatima. A upravo me ovo jadanje zbog nedostatka dostojanstva podsjetilo na novinarsku profesiju posljednjih godina i brojne konstatacije kako je, između ostalog, dostojanstvo te struke palo na najnižu moguću razinu. Nije tu ništa palo s neba niti se dogodilo preko noći. Kao i u slučaju novinara, i prosvjetari su godinama šutjeli i trpjeli, u svojim sredinama tolerirali nerad, nepotizam, klijentelizam i korupciju, pristajali na uranilovku između onih koji rade i onih koji ne rade, prodavali se za sitne beneficije ili veće plaće i bolje pozicije (novinari)… Ukratko sami su skidali gaće i srozavali vlastito dostojanstvo, a kada je voda došla do grla onda se od drugoga odlučilo tražiti priznanje ili čak udjeljivanje dostojanstva. I to povećanjem plaće. Ne ide to tako.
I argument da bi netko s visokom stručnom spremom treba po definiciji biti plaćen bolje od nekoga tko takvu spremu nema, također je na klimavim nogama. Prije svega zbog globalnog utjecaja tržišta, a onda i zbog nepostojanja istinskog hrvatskog tržišta rada i vrijednosti. Rad na državnim jaslicama ima svoju cijenu. Sigurnost posla i druge beneficija iz radnog prava imaju svoje čari, ali cijena može biti manja plaća nego u privatnom sektoru. gdje netko čak i bez formalnog obrazovanja može imati veću plaću nego visokoobrazovani javni djelatnik. Isto tako, što ćemo s plaćama visokoobrazovanih (preostalih) inženjera brodogradnje ili strojarstva u 3.maju i Uljaniku ili, primjerice, s 5 do 6.000 kuna plaće arhitekata u hrvatskim arhitektonskim uredima. A navrh svega, visokoobrazovani službenici u tijelima državne uprave, s kojima se prosvjetari mogu uspoređivati i koji također žive od proračuna, sigurno nemaju više plaće od njih.
Da se razumijemo. Neka učitelji i profesori dobiju sve što mogu trgovinom s vlastima izmusti, i nije fer ni da im se pod nos stavlja da ako su nezadovoljni i ako mogu odu raditi za veće plaće u privatni sektor, ali u zastupanju svojih prava i interesa ne bi smjeli nekritički uzdizati sebe i omalovažavati druge. Pogotovo ne one koji pune državni proračun iz kojeg se alimentiraju prosvjetarske plaće a ne znaju što je to svakoga mjeseca primiti plaću u točno određeni dan, koji ne znaju ni što je božićnica, topli obrok ili regres. One koji ne znaju ni što je sindikat i za koje se nitko neće boriti.
Loading ...
