KOMENTAR – Polako se redaju kandidati za predsjednika tj. predsjednicu Republike Hrvatske i zasigurno najzanimljivija vijest proteklih dana je ona o kandidaturi Miroslava Škore. Više je njegova kandidatura podigla prašine nego ona Milanovića i svih ostalih ranijih kandidata. Zašto je to tako?
Škoru svi znaju kao pjevača, ali ukoliko analiziramo stvari vidimo da je ovdje riječ o ozbiljnom kandidatu. Miroslav Škoro nije samo pjevač već i doktor znanosti, ekonomist, poduzetnik, osoba s diplomatskim iskustvom (bio je Generalnim konzulom RH u Mađarskoj) i osoba koja je među određenom populacijom stekla moralni autoritet nakon što je napustio Sabor (vraćajući saborski mandat) navodeći da se ne slaže s tadašnjim premjerom Ivom Sanaderom, a bilo je to vrijeme najveće snage Sanadera kojemu su se tada svi „uvlačili“. To su za sada samo biografske crtice njegova života, no glavni razlog zašto ga se treba smatrati ozbiljnim kandidatom vidimo kada ga usporedimo s ostalim kandidatima. Naime, čini se da su ostali kandidati toliko loši da je Škoro uistinu izgledan.
Od marginalaca do loših kandidata
Među prvima kandidaturu je objavila Katarina Peović Vuković. Riječ je o kandidatkinji strančice Radnička fronta čiji se rad svodi na bizarno kvazi-teoretiziranje o komunizmu putem društvenih mreža. Na nedavnim Euro-izborima Peović Vuković dobila je 746 glasova, a cijela lista 2.622 glasova. S obzirom na potpunu irelevantnost ove strančice već smo im dali suviše prostora, a naveli smo ih isključivo jer su prvi istaknuli kandidaturu.
Sljedeći i neusporedivo ozbiljniji kandidat je Mislav Kolakušić, koji je svoju kandidaturu objavio na krilima uspjeha za Euro-parlament. To je doduše učinio na vrlo neobičan način tvrdeći kako želi postati sve: predsjednik, premijer, ministar, valjda i direktor svemira. Čovjek kaže da želi rješiti probleme i to može samo ako ima svu moć u svojim rukama. Upravo u tome je problem, jer poanta ozbiljnog društva je u tome da nitko nema potpunu moć u svojim rukama. No dobro, Kolakušić ni ne računa na glasove ljudi koji tako misle. On govori o nepravdi, korupciji i ponaša se poput anti-sistemskog kandidata zbog čega može očekivati glasove birača “iz bunta”. Ali to je ipak vrlo ograničen bazen glasova koji se ipak čini nedostatnim za ulazak u drugi krug.
Kandidatura Zorana Milanovića čekala se pompozno, a sve je ispalo tragikomično. Milanović nije nepoznanica i to je njegov najveći problem. Milanovićevo vođenje SDP-om može se svesti na katastrofalno. Milanovićevo vođenje Vlade RH može se svesti na katastrofalno. Milanovićemo rješavanje državnih problema može se svesti na katastrofalno. Stoga, zašto bi itko vjerovao da će taj isti Milanović biti dobar predsjednik? Čini se da u to nitko ne vjeruje, čak ni dobar dio SDP-ovaca. Milanović je ustvari loš kandidat koji jedino odgovara Bernardiću, jer kako god Milanović završio Bernardiću odgovara. Pravo pitanje je gdje će otići dio birača centra i ljevice koji neće glasati za Milanovića? Čini se da će dio njih ostati doma, a dio će glasati za Kolakušića i Škoru.
Kolinda Grabar Kitarović još nije ni objavila kandidaturu. Ponaša se kao da se nje to ne tiče, jer ona je predsjednica i izbori će biti tek kratka etapa u dokazivanju toga. Ali stvarnost je daleko od toga. Njezin položaj u HDZ-u je sličan Milanovićevom u SDP-u – mnogi će moliti Boga da izgubi. Stvar je u tome da svi oni koji su u sferi desnog-centra ili desnice, a neće glasati za Grabar Kitarović, svoj glas sigurno neće dati Milanoviću, teško Kolakušiću, već gotovo sigurno Škori.
Ako tako gledamo stvari postaje jasno da Miroslav Škoro uopće nije slučajan kandidat koji nema šanse, već osoba koja ozbiljno grabi biračko tijelo Grabar Kitarović, ali i ono Milanovića. Ukoliko tome dodamo nešto novih birača i birača koji glasaju “iz bunta”, vrlo lako možemo u drugom krugu vidjeti Miroslava Škoru. A tko će biti drugi kandidat?
(ZM)
Loading ...
