KOLUMNA: KVARNERSKI ĐIR
Piše: Neven Šantić
Smeće, cesta, narodnjaci i važ
– kratki kastavsko-viškovsko-zametski putopis –
Isključio sam kompjutor. Bilo je kasno poslijepodne srdinom kolovoza. Još uvijek toplo, ali ne prevruće pa je ljetni dan mamio na šetnju. Palo mi je na um da poslije dvadesetak godina propješačim od Šporove jame preko Viškova i Gornjeg Zameta nazad u Rešetare.
Kada sam krenuo nisam imao pojma šro ću sve vidjeti i kakve će mi se misli usput rojiti. Premda sam znao povremeno proći automobilom cijelu ovu dionicu ili bar neke njene dijelove, pogled iz automobila nije isti kao doživlaj pješaka koji koračajući očima, ušima i ostalim osjetilima upija sve na što naiđe. Neću vas zamarati time što je sve novoga u međuvremenu osvanulo u istočnoj kastavštini, od novih kuća i rotora na cestama do trgovina, niti je ova priča zamišljena kao bedeker za budućeg putnika namjernika koji bi htio istraživati taj dio našeg kraja. Riječ je tek o fragmentima doživljaja i sjećanja koje želim podijeliti s vama, pa neka poslije svatko misli što ga volja.
Smeće i miomirisi između Žegota i Brnasa
Smeće i miomirisi između Žegota i Brnasa prvo je što me osupnulo dok sam hodao ivičnjakom ceste pazeći da se sklonim nadolazećim automobilima. Plastične boce i vrećice, papir, gumeni i metalni dijelovi tko zna čega, posuđe, dječje igračke i ratkape…nema čega nije bilo na tih nekoliko stotina metara duge trase županijske ceste Kastav-Viškovo. Uz to, na pojedinom dijelovima puta sustizao me neizdrživ smrad organskog, životinjskog podrijetla. To se doista ne može osjetiti iz klimatiziranih automobila, a o čemu se točno radi nije mi se dalo provjeravati jer nisam imao ni volje ni želje razgrtati grane stabala i grmove da bih otkrio kakvu crkotinu ili nelegalno odlagalište otpada.
Nisam imao fotopaparat ni mobitel da bih ovjekovječio nakupine smeća uz cestu kojom dnevno prođu kolone vozila. Teško da vam isto tako mogu osigurati mirisni uzorak koji bi potvrdio ono o čemu govorim. Ali tko ne vjeruje neka na toj dionici spomenute ceste zastane svakih stotinjak metara, gdje god je to moguće, i uvjeri se da ono o čemu govorim nije pusta tlapnja. I neka se poslije, zajedno sa mnom, zapita o granicama nemara, neodgovornosti i arogancije onih koji se prema okolišu u kojem živimo ponašaju kao prema jednom velikom smetlištu. A da pritom nitko od onih kojima je dodijeljeno održavanje ceste ne čine ništa da se stanje popravi. Ili i oni ovu cestu obilaze samo iz klimatiziranih automobila ne videći ništa što nije na samoj cesti?
Pitam radnike kada će cesta biti puštena u promet. Stiže odgovor, ne znamo, ima još dosta posla. No, poslije desetljeća čekanja kraj radova se izgleda ipak nazire.
U Brnasima, na gradilištu spoja stare ceste Kastav-Viškovo s novom cestom Rijeka-Klana, odlučujem odustati o trase koja bi me vodila preko centra Viškova na Mariniće i odatle prema Srdočima. Skrećem novom, nedovršenom dionicom ceste koja prolazi južno od Viškova i ide prema stadionu i velikom rotoru na Rujevici, a u Štefanima se križa sa cestom koja od Marinića preko Trumopova brega vodi na Gornji Zamet. Pitam radnike kada će cesta biti puštena u promet. Stiže odgovor, ne znamo, ima još dosta posla. No, poslije desetljeća čekanja kraj radova se izgleda ipak nazire.
Marišćina se mogla desiti Klani i Lisini
Ova se cesta, kojoj je prvenstvena svrha bila omogućiti prečac kamionima Čistoće do deponija na Marišćini, a dijelom pretpostavljam i rasteretiti nesnošljiv promet kroz centar Viškova, stvarno i figurativo radi godinama. Stvarno, jer već gotovo desetak godina traje potegni povuci oko njenog dovršenja, da bi naposljetku prije par godina puklo na spoju u Brnasima koji se eto, uz novog izvođača radova, konačno privodi kraju. Figurativno, zato što je “stara” najmanje dvadesetak godina pošto je krajem 1990-ih odlučeno da će se, kako glasi njegovo službeno ime, Županijski centar za odlaganje otpada graditi na lokaciji Marišćina a uz njega je bila planirana i takozvana pristupna cesta.
Vraćam se mislima na počatak osamdesetih godina prošlog stoljeća. Na početku novinarske karijere, još kao pripravnik u Radio Rijeci 1984. godine, prisustvovao sam sjednici Skupštine općine Rijeka na kojoj je odlučeno da se ide na jedinstveno odlagalište otpada “prema najsuvremenijoj tehnologiji” ali je trebalo odrediti lokaciju. Da ne širim priču, najprije je nekoliko godina izgubljeno dok se nije ustanovilo da zbog zaštite voda nije bilo moguće prihvatiti prvotna rješenja o izgradnji deponija na istočnom dijelu tadašnje velike riječke Općine. Potom je tražena lokacija na zapadu oko Klane i šume Lisina, da bi konačno, već u drugom političkom sustavu i sa Županijom koja je poslije konstituiranja 1993. godine preuzela brigu o “centralnom odlagalištu otpada”, ne bez polemike, prijetnji i političke borbe, bilo odlučeno da će se deponij graditi na lokaciji Marišćina.
Marišćina
Prije nekoliko godina Marišćina je, unatoč svim političkim i civilnodruštvenim inicijativama protiv te lokacije, nakon pustih godina iščekivanja “puštena u promet”, ali pristupna cesta još nije gotova. A s obzirom na brojne prigovore na zastarjelost tehnologije koja se rabi na Marišćini, pa i inspekcijske nalaze koji prijete njenim mogućim zatvaranjem, moglo bi se dogoditi da cesta bude puštena u promet istovremeno kad stigne i zabrana rada Marišćine. Ako se to i ne dogodi, već je dovoljna sramota za Primorsko-goransku županiju, bolje reći za ljude koji su za to bili zaduženi u lancu od župana na niže, da ni nakon 25 godina “brige” o Marišćini projekt nije u potpunosti finaliziran. A kad će, ne zna se.
Vijugava cesta ispod Sv. Mateja
Cesta dalje vijuga ispod Sv. Mateja i upravo negdje u visini glavnog viškovskog naselja, negdje blizu pogledu do sada “skrivenog” naselja od dvadesetak kuća i stambenih zgrada, na zidiću uz cestu vidim nekoliko klinaca, točnije četiri dečka i jednu curu, između deset i trinaest godina. Iz uređaja trešti glazba. Kako se približavam, prepoznajem zvuk narodnjaka, turbofolka. Muški glas koji dopire iz zvučnika, za kojeg je i preteča turbofolka Mitar Mirić nedostižan uzor a Toma Zdravković i Safet Isović primjerice neugasle zvijezde na vrhu narodnjačkog Panteona, sa svakim učinjenim korakom prema toj skupini djece svrdla mi po mozgu.
Kad sam im se približio primećujem da govore po domaći. Prolazim pored njih i kada sam ih gotovo već prošao ne mogu izdržati da ih, ne osvrčući se, pitam: Što niste našli slušati ništa pametnije? Jebi ga, čujem jednog od njih kako mi odgovara, jebi ga ponavljam naglas i ja. Ne želim suditi niti nametati ukuse. Nikada nisam slušao tu vrstu muzike, niti me ikad privlačila. Djeca se međutim mijenjaju kao i njihovi uskusi. Možda slušaju i nešto drugo, pa kada su maškare tancaju uz potresujku. Možda će sutra kada krenu u srednju školu u Rijeku dobiti u ruke demo snimku Pasa ili nekog drugog legendarnog novovalnog benda, pa će se, posredno, zainteresirati i za posljednjih pedesetak godina riječkog rock vala. Možda će se nekim spletom okolnosti navući čak i na jazz ili operu, tko zna. A možda će ostati vjerni turbo folku do kraja života. Nitko nema kristalnu kuglu da može proricati budućnost i vidjeti što će koliko sutra glazbeno zanimati ovu skupinu klinaca. Samo eto konstatiram da se anno domini 2019 skupina viškovske djece pali na turbofolk. Sociolozi, psiholozi i ostali stručnjaci sigurno će imati neko objašnjenje.
Urbano i urbanističko ruglo na Gornjem Zametu
U Štefanima skrećem prema Gornjem Zametu. Svaki put kada prolazim ovim vijugavim cestama i uličicama sjetim se dvije zagonetke koje nisam uspio odgonetnuti u više od trideset i pet godina bavljenja novinarstvom. Nitko mi naime, a pitao sam više ljudi, svjedoka povijesti, nije mogao dati pouzdan i zadovoljavajući odgovor na dva pitanja: kako to nekada financijski moćna Rijeka nije uspjela do 1990. godine izgraditi zatvoreni olimpijski bazen već su se plivači i vaterpolisti zimi brčkali u kadi na Školjiću, i drugo, tko je kriv za urbano i urbanističko ruglo na Gornjem Zametu. Pustimo sada bazen po strani, ali načičkane kućice svih mogućih stilova gradnje razbacane po prostoru, uske i krivudave ulice, čak i dvosmjerne gdje jedva može proći jedan automobil… Nigdje prostora za trg ili središnji javni prostor kojeg bi trebalo imati svako naselje pa makar da je samo stambeno. Koji je to bio (pretpostavljam, kolektivni) um koji je to mogao odobriti? Je li prevagnula, naravo pogrešna logika da će to naselje na kraju grada uvijek ostati periferno i nevažno pa je eto valjalo dopustiti bilo kakvu gradnju samo da ljudi riješe stambeno pitanje i skinu se s lista za dodjelu stanova u poduzećima? Je li u pitanju bilo nešto treće ili četvrto? Bojim se da je vrijeme za odgovore odavno isteklo, jer političkih i urbanističkih aktera iz vremena nastajanja tog naselja odavno nema među živima. Ostao je nažalost samo njihov duh.
Živi lokalno, razgovaraj globalno!
S tim mislima došao sam i na Srdoče, još jedno riječko rubno naselje s nekoliko tisuća stanovnika koje je poštu i banku dobilo tek desetak godina nakon što je gro stambenih zgrada bio useljen. Zastajem u “Plodinama” jer, sjetim se, supruzi treba posuda za cvijeće. Neće biti teška, ako je kupim, a i tu sam, takoreći pred vratima stana. Misleći kako bi traženje posude za cvijeće moglo rezultirati upućivanjem na odjel s vazama, pitam prvu prodavačicu, imate li važ? Muk. Imate li pitar, ponavljam, ovaj put koristeći izraz koji se uglavnom upotrebljava u Dalmaciji. Opet nema odgovora. Ipak, upućuje me drugoj prodavačici koja će možda znati dešifrirati što pitam. Ponavljam isto. Ni za važ ni za pitar nije čula. Odlučujem aktivirati vladanje balkanskim jezicima i dijalektima. Imate li saksije, pitam? Konačno reakcija. Upućuje me na odjel s cvijećem. Vidite tamo, ako ima. Odlazim tamo, ali nisam našao ono što mi je trebalo. Odlazim iz trgovine a stalno mi se po glavi mota ovaj jezični nesporazum koji je naposljetku ipak razriješen. Doista, živimo u intenzivnim vremenima migracija i suživota različitosti, ali uz malko volje mogu se prevladati i povremene jezične barijere. Ako naravno ima volje. I nije to od jučer. Sjetim se zgode od prije dvadeset i pet godina kojoj sam bio svjedok, kada je teatrolog i dramaturg Darko Gašparović u restoranu u mjestašcu Jarče Polju na staroj cesti Rijeka – Karlovac trežio salatu od rajčice a konobarica mu je mogla ponuditi samo kupus, krastavce i – paradajz. Na koncu su se ipak sporazumjeli jer jer Gašparović znao što je paradajz ako konobarica i nije nikada prije čula za rajčicu.
Sve mi se čini da onoj već poznatoj uzrečici o tome da treba misliti globalno, a djelovati lokalno valja pridružiti i dodatak: živi lokalno, razgovaraj globalno!
(Neven Šantić)
Loading ...
