Kvarnerski đir
Piše: Neven Šantić
Udruženi zločinački poduhvat
U prošloj kolumni bilo je riječi o tome što bi političke stranke trebale napraviti da zasluže povjerenje birača. Ukratko, trebale bi daleko prije izbora prionuti poslu, pokušavajući doći do posljednjeg birača uvjeravajući ga da im da glas. Međutim, iako je to preduvjet svakog političkog uspjeha, što pokazuje kontinuirani opstanak onih najorganiziranijih, iskustvo nas uči da u Hrvatskoj to još uvijek ništa ne garantira. I to zbog potkupljivosti – “udruženog zločinačkog poduhvata” u kojem sudjeluju i političari i narod, da ne kažemo građani.
Demagogija kao i populizam suputnici su demokracije zbog jednostavne činjenice da se morate boriti za svaki glas, što za posljedicu ima da ne birate sredstva kako biste to i ostvarili. A kada živite u sredini koja je u vječnoj oskudici kud ćete boljeh miljea da, figurativno rečeno, prije izbora donirate jednu cipelu da bi nakon izbora, ako birači “dobro” glasaju, dobili i drugu. Tako se radilo nekada. Sada je stvar evoluirala. Razvijene su cijele mreže klijenata, socijalnih skupina (državni službenici, rati veterani, zaposleni u javnim službama i poduzećima…) koje su čvrsto prikopčane na državni proračun stvarajući veliku bazu ovisnika o političkim grupacijama koje njihove beneficije neće dovesti u pitanje.
Povijest hrvatskog višestranačja je umnogome i povijest klijentelizma. Uvijek se više obećavalo nego što se moglo napraviti, a i onda kada se nešto htjelo napraviti uglavnom je to bilo ulaganje u sutrašnje glasove, najčešće kroz nova zaduživanja. Nešto je drukčije bilo s Račanovom vladome početkom 2000-ih, pa znamo kako je Račan prošao na izborima 2003. godine. Kao bos po trnju.
Povijest hrvatskog višestranačja je umnogome i povijest klijentelizma. Uvijek se više obećavalo nego što se moglo napraviti, a i onda kada se nešto htjelo napraviti uglavnom je to bilo ulaganje u sutrašnje glasove, najčešće kroz nova zaduživanja. Nešto je drukčije bilo s Račanovom vladome početkom 2000-ih, pa znamo kako je Račan prošao na izborima 2003. godine. Kao bos po trnju.
Većina, dakle, divnog biračkog naroda je podatna, ide linijom manjeg otpora. Hoće se odmah, nitko nema volje čekati da se posadi stablo, strpljivo ga se njeguje i tek onda ubiru plodovi. Pa zašto da se onda političari trude donositi takozvane nepopularne mjere, koje bi i građanima i državi mogle biti probitačne na duge staze, kada im to ne donosi korist nego samo (izborne) probleme. I oni onda idu linijom manjeg otpora. Što bi se reklo, kakav narod takvi i političari.
Možemo li izaći iz toga kruga? Teško. Bar u dogledno vrijeme. Evo dokaza za to na naoko marginalnom a u biti važnom primjeru.
Trenutna rasprava o odluci DIP-a prema kojoj će oboljeli od koronavirusa biti diskriminirani jer neće moći glasati, a u koju su se uključili neki polltičari, ustavni stručnjaci i u zadnji čas i sam Ustavni sud (koji je zatražio hitno očitovanje DIP-a prije svoje odluke), zanima osim “profesionalnih” komentatora na portalima zanemarljiv broj ljudi.
Ostat će isto sve da i ostane na snazi ova protivustavna odluka DIP-a. Malo će se tko pobuniti, još manje će ih protestirati pa i svojim glasom na izborima. Zašto? Jer većina birača i dalje više cijeni tanjur “darovanog” fažola kojeg će momentalno pojesti (iako nikako da nauče da nema besplatnog obroka jer ga uvijek netko mora platiti), nego temeljne slobode koje se i njih dotiču, jer se i oni sutra mogu naći u sličnoj situaciji a važne su jer stvaraju mogućnosti za razvoj svakoj pojedinca posljedično i čitavog društva, a do kojih drže koliko i do lanjskog snijega. Čemu se onda čudimo što nam je, tako kako nam je.
Loading ...
