Piše: Neven Šantić
MILANOVIĆ U KARANTENI
Prije nekoliko dana predsjednik Zoran Milanović odlučio je javno istupiti prvi put od početka epidemije COVID-19. Dugo ga se nije moglo čuti ni vidjeti, pa je njegov nastup na N1 televiziji bio koliko očekivan toliko i iščekivan. Nećemo ulaziti u dubinsku analizu sadržaja intervjua. Nije bio ništa posebno. Uglavnom, rutinski predsjednički istup u kojem se Milanović unutar granica svojih nadležnosti dotakao nekih političkih pitanja, uključujući i djelovanje izvršne vlasti, što je sve i u drugim medijima bio korektno prenešeno.
Ipak, svakom tko konzultirajući različite medije dnevno prati politička zbivanja u zemlji mogla su upasti u oči dva ektremna pristupa Milanovićevom nastupu na N1. Pritom ne mislimo na notorne ultra desničarske medije već na main stream medije, dakle one koji nisu namijenjeni bilo kakvoj uskogrudnoj i brojem ograničenoj populaciji, bilo s desna bilo s lijeva, već svima.
U vodećem primorsko-goranskom mediju, koji se s godinama pretvorio u sjenu svoje sjene, pojavio se opskurni komentar.
U vodećem primorsko-goranskom mediju, koji se s godinama pretvorio u sjenu svoje sjene, pojavio se opskurni komentar čiji se sadržaj može svesti na to da je Milanoviću bilo bolje da nije ni otvarao usta. S argumentom dostojnim teatra apsurda – da Milanović možda legalistički ima i pravo kada kritizira način donošenja odluka oko Kriznog stožera i hodanje po rubu suspenzije demokracije, ali da otkud mu pravo javno kritizirati premijera Andreja Plenkovića kada svi trebamo u ovom trenutku biti na istoj strani borbe protiv koronavirusa – predsjednika se optužuje zato što govori javno, a ne ponaša se kao neki premijerov savjetnik koji mu u zaklonu kabineta, da opravda plaću ili honorar, nešto pokušava reći bez iluzije da će ga ovaj čuti ili čak poslušati.
Na drugom polu pristupa Milanovićevom istupu, podjednako ekstremna je analiza u “vodećem hrvatskom news i life style portalu koji se nalazi među tisuću najčitanijih u svijetu”. Tu se ne propituje je li Milanović trebao govoriti ili ne, već gdje je bio do sada i da li taj njegov jedini javni nastup u posljednjih mjesec dana vrijedi plaće koju prima. Argument, podjednako apsurdan, bi valjda shodno toj logici trebao biti sljedeći: Milanović može opravdati svoju plaća samo ako je dnevno prisutan u javnosti, ako nam poput heroja socijalizma Stahanova i Alije Sirotanovića umjesto ugljena jezikom a ne lopatom nabacuje tone svojih govora i javnih nastupa. A samo pola godine ranije na istom tom portalu činilo se suprotno. Brojilo se i kritiziralo kuda se sve i koliko često, bez ikakvog stvarnog političkog efekta već za vlastitu promociju i da opravda plaću, kretala i javnosti obraćala ekstra dinamična Kolinda Grabar Kitarović.
Kao da smo prespavali trideset mukotrpnih godina izgradnje demokracije.
Kao da smo prespavali trideset mukotrpnih godina izgradnje demokracije, još uvijek je u mentalnoj svijesti dobrog dijela građana i novinara isključivo količinsko vrednovanje nečijeg rada. Je li riječ o učitelju, radniku, znanstveniku ili političaru, važnije nam je znati koliko je čega odradio nego kako je to napravio. Važnije je nekoga vidjeti da radi (ne pitajući se da li je u doba društvenog i političkog spektakla upravo to cilj radi stvaranja nečijeg pozitivnog imidža), umjesto se pitati kakvi su efekti njegova rada. Polako ali sigurno, shvaća se da na tržištu takoreći možete umrijeti od rada ali vam to ništa neće značiti ako nitko ne želi kupiti vašu robu. U politici međutim još uvijek prolazi “pravilo količine” i zbrajanja radnih sati, pa se iscrpljujemo raspravama koliko su primjerice sati zastupnici proveli u sabornici umjesto vrednovanjem njihova ukupnog rada, poput suvislih prijedloga, rasprava, kontakata s biračima i zakonskih inicijativa, radi doprinosa dobrobiti zajednice. To ne znači da količinu nečijeg rada valja apstrahirati. Naprotiv. To samo znači da se sve ne može svesti na zbrajanje radnih sati da bi netko zaslužio svoju plaću.
Kada je riječ o predsjedničkim ili bilo kojim političkim ovlastima, u demokratskim je društvima smiješno nekome prigovarati da je nešto rekao u krivo vrijeme i na krivi način ako nije imao drugog načina da bi izrazio svoj stav. U konkretnom slučaju, netko tko propituje Milanovićevo pravo da kritizira Plenkovića mogao bi se zapitati zašto, prije donošenja odluka o imenovanju obaju stožera i uoči predlaganja zakona o nadzoru mobitela, taj isti premijer Plenković nije primjerice konzultirao predsjednika države. Onaj koji kaže da to po Ustavu nije morao napraviti odmah može dobiti odgovor: zašto bi onda Milanović trebao napraviti to što mu se zamjera kada ga ništa na to ne obavezuje. I zašto ga onda zbog toga što je nešto kritički rekao o radu Vlade i premijera pribijati na stup srama?
Milanović dobio šamar iz Rijeke
Predsjednik Hrvatske ima limitirane ovlasti i one se, najčešće, provode u kabinetu. Kao sukreator vanjske, obrambene i sigurnosne politike te ustavni faktor političke stabilnosti nije prisiljen stalno biti u medijskom fokusu i na dispoziciji javnosti. No podložno je javnoj raspravi upravo ono što biva produkt njegova djelovanja poput imenovanja veleposlanika, smjera vanjske politike, stanja u vojsci i sigurnosnim službama. Ono što je međutim Milanović napravio nekidan na N1 ni po čemu nije sporno. Umjesto putem priopćenja, što je učinio njegov njemački kolega gotovo u isto vrijeme a kojeg se također ne viđa često u javnosti, kao “ustavni faktor” izabrao je nastup na jednoj televizijskoj postaji kako bi rekao nekoliko riječi o svom viđenju stanja u zemlji. Povremeno se oglasiti kada se zbiva nešto politički i društveno važni i jest njegova uloga. I da bude zanimljivije, izrekao je dosta komplimenata djelovanju Vlade, ali se udostojio, sve pristojno u granicama svojih ovlasti, i nešto kritizirati pa ga je eto dopao šamar iz Rijeke.
Milanović tek treba početi opravdavati svoj mandat
Poveznica ovih dvaju spomenutih medijskih pristupa Milanovićevom javnom djelovanju je, da ostanemo u okviru dobre vjere u namjere pisaca tekstova, nerazumijevanje politike te uloge i mjesta predsjednika države u parlamentarnom političkom sustavu. To nije traženje olakotnih okolnosti za nekoga tko se medijski bavi analizom politike, ali svakako zvuči bolje od formulacije da je riječ o pokušaju manipulacije i obmanjivanja javnosti. Umjesto argumentirane kritičke valorizacije istupa jednog političara, što je u demokraciji uvijek poželjno, dobili smo prizemne napade koji ne pomažu ni političkoj kulturi ni demokraciji ni vjerodostojnosti dotičnih medija.
Zoran Milanović tek treba početi opravdavati svoj predsjednički mandat. Ali koristiti krizu uzrokovanu epidemijom da bi ga se već sada stavilo u svojevrsnu političku karantenu, gdje će ga se izolirano od ostalih tobože važnijih političkih čimbenika kritizirati i kad govori i kad ne govori, i kada se pojavljuje u javnosti i kada ga nema, smiješno je i žalosno čak i za hrvatske medijske i političke prilike.