Kvarnerski đir
Piše: Neven Šantić
Jadna lokalna samouprava
Koliko jučer, svi se živo sjećamo, uvedena su ograničenja kretanja zbog epidemije koronavirusa, a s njima i institucija propusnica (običnih pa elektronskih) za kretanje između naselja u različitim općinama i gradovima. I onda je krenula lavina. Ne zna se tko je prvi bubnuo da ta ograničenja kretanja pokazuju bespredmetnu rascjepkanost zemlje, odnosno višak općina i gradova, ali je svakako, što u medijima što u komunikaciji preko društvenih mreža, krenula neviđena hajka na jedinice lokalne samouprave. Uz rijetke iznimke razumnih i trezvenih izjava, i znani i neznani, politički analitičari, političari malog i srednjeg a bogami i velikog dometa, politički analfabete i šank filozofi, i oni koji o toj temi nešto znaju i oni koji si umišljaju da nešto znaju, a pogotovo oni koji ništa ne znaju, imali su svoje mišljenje o toj temi. Gotovo jedinstveno je pala presuda: treba ukinuti najveći broj općina i gradova. I odmah će nam, kazivahu između redaka ti mudraci, biti bolje. Što bolje, najbolje. Preporodit ćemo se, gospodarski, društveno, demokratski, i kao zemlja i kao ljudi.
Nitko da stane na stranu jadnih jedinica lokalne samouprave, da prekine u našem narodu ali i u njegovoj eliti omiljeno cipelarenje onog koji ne može uzvratiti (mnogi koji bi mogli reći koju riječ u prilog gradova i općina ustuknuli su naime da ne razgnjeve nadiruće krdo), povuče kočnicu i zapita jednostavnu stvar: na temelju koji stvarnih (dakle ne umišljenih ili priviđenih) parametara se donose takvi sudovi, te može li se iz takve histerije koja je trajala danima (sad je čas, sada treba ukinuti gradove i općine) roditi nešto dobro.
Sada, kada se oluja stišala, možda bi ipak trebalo saviti na stol neke karte koje se tiču jedinica lokalne samouprave. Pogotovo što će se o tom problemu vjerojatno govoriti u predizbornoj kampanji. Most je već skicirao svoj prijedlog, a nekidan je objavljeno kako HDZ, valjda preplašen da mu to ne postane uteg na predstojećim izborima, namjerava predložiti ukidanje 624 zamjenika načelnika, gradonačelnika i župana, čime bi se za trećinu smanjio ukupan broj od 1.873 (plaćenih) dužnosnika u svim tijelima jedinica lokalne i područne/regionalne samouprave. Oglasit će se sigurno i drugi. Reforma lokalne samouprave idealan je okvir, pogotovo u visoko centraliziranoj zemlji kao što je Hrvatska, za isprazne predizborne govore, za raznorazna obećanja bez pokrića.
jedinice lokalne samouprave u Primorsko-goranskoj županiji
Valja dakle skicirati nekoliko pitanja (i problema) koje bi trebalo imati na umu kada se govori o optimalnom broju općina i gradova (županije se manje spominju jer niti jedna ozbiljnija politička grupacija u Hrvatskoj trenutno nema namjeru u skoro vrijeme provesti regionalizaciju, odnosno smanjiti broj županija na pet do šest regija). Pritom je polazište sljedeće: da, treba provesti reformu lokalne samouprave jer mnogo toga ne štima i, drugo, treba razbiti mit da Hrvatska u Europi strši po broju jedinica lokalne samouprave. Hrvatska je naime s 555 gradova i općina prema broju stanovnika u prosjeku EU.
Dakle, počnimo s pitanjem veličine odnosno broja općina. Hrvatskoj je u rangu Italije koja ima petnaest puta više stanovnik i otprilike isto toliko puta više (8.800) općina, a Francuska koja približno ima stanovnika kao i Italija ima čak 38.000 općina. S druge strane su skandinavske zemlje koje su uvijek imale manji broj općina, ali jaku mjesnu samoupravu. Tako je prije desetak godina Danska, koja ima 5,5 milijuna stanovnika, smanjila broj općina na 30, pri čemu svako naselje unutar pojedine općine ima mehanizme samouprave radi zaštite svojih interesa. Različite zemlje imaju dakle različite tradicije ustroja lokalne samouprave. Broj i veličina općine (grada) nije presudna, bitno je kakve jedinice lokalne samouprave imaju ovlasti, kako ih koriste i s koliko novca raspolažu.
Poduzetnici stalno galame da ustroj jedinica lokalne samouprave nije dobar, jer da zemlju puno košta a da sve to oni de facto plaćaju porezima i doprinosima
Poduzetnici stalno galame da ustroj jedinica lokalne samouprave nije dobar, jer da zemlju puno košta a da sve to oni de facto plaćaju porezima i doprinosima. Zato su oni među prvima koji traže smanjenje broja općina i gradove, pa je tako bilo i nedavno u doba karantene i propusnica. Ono što njih muči međutim nema veze s brojem općina, jer ponovimo još jednom, sam broj jedinica lokalne samouprave nema veze s njihovom, ostanimo na terenu ekonomskog riječnika, “cijenom koštanja”. S druge strane, upravo bi poduzetnici, po definiciji pobornici tržišta, trebali poduprijeti “pluralizam lokalne samouprave”, no HUP se nikada o tome nije izjasnio na taj način. Naime, kao međusobni konkurenti općine i gradovi, pogotovo oni manji, mogu svojim mjerama (manjim lokalnim porezima, jeftinijim zemljištem, oslobađanjem plaćanja komunalne naknade…) privlačiti poduzetnike i tako, u krajnjem slučaju, razvijati se i opravdati svoje postojanje. To pokazuje primjerice Sveta Nedjelja, nekada u sastavu Općine Samobor, Dugopolje, nekada u sastavu Općine Split ili, djelomično, i jedinice lokalne samouprave u riječkom prstenu.
Treće, uvriježilo se sve koji rade u javnoj službi nazivati takozvanim uhljebima. Nije da nema ni toga, pogotovo tamo gdje kao na Balkanu (čak i Zapadnom) caruje nepotizam i klijentelizam, ali generalno govoriti da je, ne računajući komunalna poduzeća već tradicionalnu birokarciju, broj zaposlenih u općinama i gradovima nepodnošljiv ne odgovara istini. Evo primjera s Bodulije gdje je bivša Općina Krk 1993. godine podjeljena na jedan grad i šest općina. Podaci govore da je nekada u svim općinskim službama, uključujući tu i bivše SIZ-ove poput onog stambeno-komunalnih poslova, bilo zaposleno gotovo stotinjak ljudi, da bi danas u sedam jedinica lokalne samouprave na plaći ukupno bilo 76 zaposlenih, dakle četvrtinu manje. To ne znači da se u doba informatizacije i kompjutorizacije općenito ne bi moglo razmišljati o manjem broju birokrata, i to ne samo u Hrvatskoj, ali svejedno ovi podaci govore da ne valja lupetati o gomilanju “uhljeba” dok se stvari ne provjere.
Nadalje, ono međutim što svakako treba dovesti u red, i što znatno poskupljuje koštanje lokalne samouprave, nije primarno činovnički već dužnosnički aparat. Most je, izgleda na kraju balade jer mu prijeti izborni potop, konačno u svom prijedlogu reforme lokalne samouprave krajem travnja prvi spomenuo i taj problem nudeći rješenje po kojem bi u manjim općinama i gradovima dužnosnici bili volonteri. Izgleda da je i HDZ-ova najava ukidanja cijelog niza zamjenika načelnika, gradonačalenika i župana posljedica te Mostove inicijative. Doista, u Italiji koju smo spominjali i koja se može uspoređivati s Hrvatskom s obzirom na broj općina po glavi stanovnika, u općinama ispod deset tisuća stanovnika čelni ljudi su volonteri, ostvarujući egzistencijalne prihode kao poduzetnici, učitelji, bankari… A one najmanje općine pak dijele i pojedine službe sa susjednim općinama, pa se dodatno štedi na cjelokuopnom sustavu.
Bakarski zaljev
To nas dovosi i do petog problema, ovlasti općina različite financijske moći i količine ljudskih i drugih resursa. U Hrvatskoj praktički, osim onih najvećih, sve općine i gradovi bez obzira na broj stanovnika imaju gotovo iste ovlasti. Od 1993. godine, tko god se nalazio na vlasti, nitko nije pokušao ništa napraviti da gradira ovlasti jedinica lokalne samouprave prema njihovoj materijalnoj i prostornoj moći, odnosno podesi sustav tako da on bude funkcionalan. Uzet ćemo primjer bivše Općine Rijeka koja je podijeljena na Grad Rijeku i osam jedinica lokalne samouprave (Klana, Kastav, Viškovi, Čavle, Jelenje, Bakar, Kraljevica i Kostrena). Čelnici Rijeke stalno kukaju kako je ovaj grad prostorno osakaćen i ograničen. Istina je da je Rijeka obalno svedena na pravac PP (Plumbum – Preluk), a u zaleđu joj je granica Drenova. No, i u Europi su mnogi važni gradovi prostorno omeđeni. Pariz, Torino i Milano, uzmimo samo ova tri primjera, također su “okovani” susjednim općinama, ne zna se gdje završavaju jedni a počinju drugi. Ipak, razvojno im to ne smeta, jer međusobno surađuju.
S druge strane, ove općine na obodu velikog grada, kao samostalne jedinice lokalne samouprave uspjele su riješti mnoge svoje infrastrukturne i druge probleme, što bi im u sustavu jednog velikog grada teže uspjelo pošto se nikada ne zna kada bi došle na red za korištenje općinskog proračunskog novca. Zato valja reći da su, prije svih, Kastav, Viškovo, Kostrena, Čavle i Bakar u ovih skoro trideset godina samostalnosti riješili mnogo toga u korist svojih građana što bi moguće još uvijek bilo na čekanju u velikoj riječkoj općini.
Treba stati u obranu Rijeke.
Problem je međutim nešto drugo, i tu treba stati u obranu Rijeke. Torino i Pariz, primjerice imaju institucionalnu mogućnost zajedno sa svojim susjednim općinama rješavati zajedničke probleme, dok Rijeka nema. U europskim zemljama postoje i savezi općina, metropole i drugi modeli koji idu za racionalnim sustavom lokalne samouprave. Da je bilo mudrosti, a još nije kasno kao zalog za budućnost, mogla je uz podjelu na devet jedinica lokalne samouprave biti zakonski om ogućena i formirana, nazovimo je tako, velika riječka skupština za teritorij bivše općine koja bi rješavala zajedničke probleme. Vuk bi bio sit a ovce na broju.
To ne bi bio model urbane anglomeracije koji je kao oblik dobrovoljne suradnje inauguriran u vrijeme Milanovićeve vlade i nikada nije do kraja saživio, niti zakonski opcijski model suradnje susjednih jedinica lokalne samouprave kakav primjerice koriste na Krku, i koji djeluje jer su Boduli racionalni a ne zato što tako mora biti. To bi trebao biti obavezan funkcionalan model, kada već govorimo o Rijeci i njenoj okolici, u interesu jednog velikog grada i na nju usmjerenog zaleđa.
Šesta tema za razmišljanje je, uvjetno rečeno, jednostavna matematika. Prije nego počnemo govoriti o racionalizaciji ustroja lokalne samouprave, gdje bi se stvari rješavale sjekirom po principu ukidamo sve općine (gradove) ispod recimo 5.000 stanovnika, olovku u ruke i da vidimo kakvi su općinski (gradski) prihodi, gdje se i kako troši i što to sve skupa znači prema broju stanovnika dotične komune. Tada bi se vjerojatno vidjelo da i brojne male općina i gradovi imaju svoje opravdanje, a da su neke veće jedinice lokalne samouprave na rubu egzistencije. Osim toga, postoje demografski, prostorni, pa čak i etnički razlozi za opstojnost nekih općina i tu cijenu država, u ime nacionalnog interesa, jednostavno mora platiti.
Naposljetku, kada se govori o ustroju lokalne samouprave najčešće se niti ne spominje njen demokratski kapacitet. Demokraciji da bi sazrela treba vremena, treba je dugo gajiti kao englesku travu, a općine i lokalna samouprava su građanima najbliža vježbališta za demokraciju. Nisu građani bezgrešni. Kaže se, ne bez potkrepe u činjenicama, da dobiju vlast kakvu zaslužuju i da su sami krivi ako im se nametne nekakav “lokalni šerif”. Ali, bez pogrešaka nema ni napretka. Tako da male općine, ako se poslože u sustav koji može funkcionirati i relativno ima prihvatljive troškove, imaju svoju ulogu i u razvoju demokracije. A demokracija, često zaboravljamo na to, također ima svoju cijenu.
Ponovimo još jednom, nitko pametan u Hrvatskoj nije danas protiv reforme lokalne samouprave. U 27 godina njenog aktualnog ustroja rađene su samo kozmetičke promjene, iako je u proteklom razdoblju postojalo nekoliko ozbiljnih studija, od one Hrvatskog pravnog centra do one profesora Ivana Koprića, koje su predlagale provedivu reformu da je bilo političke volje da se ona i realizira. Nije problem, dakle, da se broj općina i gradova s 555 svede na 120 do 130, s time da bi one ukinute manje općine imale pravnu subjektivnost kao nekadašnje mjesne zajednice, kako to predlaže upravo Koprić, ili da se zadrži postojeći broj jedinica lokalne samouprave, te njihov ustroj, s pripadajućim ovlastima i prihodima, uredi tako da cijeli sustav bude funkcionalniji i manje košta.
Jedino je bitno da oni koji pričaju o tome ne lupetaju što im padne na pamet, ponavljajući kao papige ono što je netko prije njih javno izjavio a ne provjeravajući da li to rečeno uopće drži vodu, i da se prije konačne odluke uvaže svi mogući financijski, društveni, razvojni, demografski, demokratski i ostali parametri kako bi ta reforma doista donijela rezultate.
Kao što bi rekli Kinezi, nije važno kakve je boje mačka, glavno da lovi miševe.
Loading ...
