KVARNERSKI ĐIR NEVENA ŠANTIĆA
Piše: Neven Šantić
Vodič za (ne) uspjeh na izborima
Da se 5. srpnja navečer ne bismo opet čudili zašto su SDP i HDS dobili najviše mandata, zašto su domovinaši kao hadezeov desni rezervoar za postizbornu koaliciju dobili toliko i toliko mandata, a mnoge programski više ili manje suvisle stranke s kvalitetnim pojedincima ostale na margini, evo nekoliko objašnjenja za čitatelje, koje im možda pomognu i kada se bude odlučivali za koga glasati.
Trideset godina HDZ, SDP i IDS strše kao uzorno organizirane stranke. I to ih čini uspješnim i kada im drugi pod nos guraju svakojake brljotine. SDP je to nasljedio od SKH, s kampanjama po oštarijama, trgovima i drugim javnim prostorima, onim što se danas visokoparno zove door to door pristupom za pridobijanje članstva krenuo je bio i IDS, a bez Jože Manolića, koga danas dio hadezeovaca briše i s fotografija iz doba stvaranja stranke, bez njegovog adresara i organizacijskih sposobnosti teško bi HDZ s Tuđmanom, koji je bio sve samo ne organizator, preveslao stranku blizanku, HDS braće Veselica i došao na vlast.
Već otprilike desetljeće i pol hrvatsko birako tijelo traga za mitskom trećom snagom koja će poremetiti duopol HDZ – SDP.
Već otprilike desetljeće i pol hrvatsko birako tijelo traga za mitskom trećom snagom koja će poremetiti duopol HDZ – SDP. I onda se, jer nisu zidani od čvrstog i postojanog materijala već od medijske pjene i trik pokušaja, neka mi bude oproštreno na izrazu, uvaljivanja verbalnih kajli esdepeu i hadezeu umjesto udarničkog rada, šarolika društva jednokratnih pretendenata na vlast vrlo brzo strmoglave u politički ambis. Tako su kampanjskim radom najprije uzletjeli pa onda potonuli Hrvatski laburisti, pa Most pa Živi zid, a to, prije ili kasnije, čeka i Domovinski pokret.
Da zanemarimo hrpe diletantskih političkih organizacija koje stalno mazohistički izlaze na izbore bez ikakvog efekta, slično je i s onih nekoliko stranaka i inicijativa nemalog broja pametnih i poštenih ljudi koji jednostavno ne shvaćaju, ni nakon gomile pokušaja (što onda dovodi u pitanje njihov zdrav razum) da znanje i pamet, puko teoretiziranje, sami po sebi ne garantiraju politički uspjeh, već da treba zasukati rukave i doslovno po ulicama, od grada do grada, od sela do sela, od velegrada do zadnje vukojebine, nalaziti aktiviste, razgovarati s biračima i objašnjavati im konkretne političke ciljeve i poteze. Ukratko, korak po korak graditi stranačku kuću na čvrstim temeljima.
Nakon tri pojavljivanja na televiziji i uz svesrdnu podršku medija promoviraju se svako malo nova i svježa lica hrvatske politike, koja onda umisle da će to pojavljivanje na televiziji te nekoliko intervjua u novinama i na portalima, plus računi na društvenim mrežama i na brzinu osnovana stranka, biti dovoljno da im birači masovno pohrle u zagrljaj. Sve da se svaki dan pojavljuju na televiziji i internetu i govore što biračke uši hoće čuti, bez organizacije i stranačke infrastrukture, svojih radišnih aktivista na terenu koji dijele njihove ideje i entuzijazam, neće ništa napraviti.
Doduše, nitko ne može garantirati da će svaka takva stranka naposljetku uspjeti. U politici je puno rizika. Ali drugog puta jednostavno nema. Birači, kakvi god da jesu, idu za onima koji im znaju organizirano pristupiti i uvjeriti ih da zaslužuju njihov glas.
Loading ...
