Bakarski zaljev
VRATIT ĆE SE TUNE…
Piše: Andrea Bauk
„Svaki ribar riječke i kastavske zemlje može polagati u more mreže za lov na tune i ne smije pretjecati drugoga tj., može mrežu položiti na bilo koje mjesto ako netko drugi već nije.“, odluka je riječkog gradskog vijeća donesena 19.06.1438. godine. Kada bi barem danas bilo sve tako jednostavno, razmišljao je Andrija sjećajući se riječi svojega pranonića dok je ispijao kavu i tipkao po mobitelu. Suvremeni svijet mu je omogućavao samo da traži informacije i stare slike na Googleu dok ga je zapuhivao svježi miris mora nošen prošlošću. Jedan je od rijetkih koji je imao sreću da upozna svog pranonića kojemu je njegov nono pričao kako se živjelo u Bakru pred mnogo, mnogo godina.
Andrija je ljubav prema moru i ribarenju naslijedio od svojih predaka, a sposobnost zamišljanja, maštovitosti i nostalgiju, od svoje pranone. Znao bi se probuditi prije zore i otići barkom prema Bakarcu. Sjedio bi satima pod vedrim nebom i osjećao miris svježe pečenih baškota. Zašto su baškoti okrugli s rupama, razmišljao je? Vjerojatno zato jer je brodskom kuharu bilo lakše dijeliti pomorcima peciva na taj način. Navukao bi baškote na ruke, koliko god stane, i dijelio posadi koja ih je ubrzano močila u kavu, vino ili juhu, žurno se spremajući na radni dan. Tko ih je izmislio? Da li su oni produkt ženskog mozga ponukanog muževim vapajima za kruhom na svom dugom putovanju bez stajanja ili produkt nepažljivog brodskog kuhara koji je slučajno zagorio ostatak kruha i shvatio da tako nagoren može dugo izdržati? Andrija je volio razmišljati i istraživati prošlost ali Internet mu nije davao sve odgovore.
Jednoga jutra je usnuo najrealniji san dok se ljuljuškao na barci svoga nonića. Sva apokaliptična bakarska industrija je nestala i oživile su se crno bijele slike u njegovoj glavi. Čiste plaže koje su se protezale duž bakarskog zaljeva mirisale su aromom soli i ješke koja se pomno pripremala svakoga dana. Tunera Sršćica koje danas više nema, nestrpljivo je čekala pranonića Papu prodornog glasa da se uspne na nju i zapjeva „Tira, tira!“ Ribari su već rastezali mreže sve od tunera na Bakarcu prema zaljevu Bakra. Za mraka su se priređivali lovovi „na sviću“, kako su stari govorili. Bila je potrebna tehnika bacanja mreža stajačica „na zabod“ u koje se ribe zapletu i tada se povlače prema kraju.
Tunera u Bakarcu
Papa bi se s noge na nogu lagano spustio iz gornjeg grada prema moru, promatrajući nastali šušur na površini zaljeva, mirnog kao ulja, tamnog poput najdublje šume koja skriva mnoge tajne. Nije mu se žurilo iako su svi već lagano bili nestrpljivi. Uživao je u svakom mirisu koji bi mu protrčao kroz nozdrve, a onaj najslađi je puštao za kraj. Miris friških tuna nakon što napuste dubine plavetnila. Svaki put kada bi prošao pored baškotarne, gospođa Marija ga je čekala sa snopom svježih baškota i lijepim riječima. On bi nakon svakog uspješnog ulova nahranio gospođu Mariju i cijelu njezinu obitelj sa velikim komadom svježe ribe.
„Bepo, Bepino, si kalal i moje mriže?“, vikao je Papa svom najdužem i najdražem prijatelju čija je misija bila koordinirati sve barke i mreže da se ne zapletu. „Ooo Papa, san, san, ne brini, ala prti se na tuneru, sad će!“ Papa se nespretno popeo na vrh tunere, zauzeo poziciju i počeo jesti svoje baškote. Uživao je u svakom zalogaju i davali su mu snagu za urlicima koji će uslijediti.
„Bepo, Bepino, si kalal i moje mriže?“, vikao je Papa svom najdužem i najdražem prijatelju čija je misija bila koordinirati sve barke i mreže da se ne zapletu. „Ooo Papa, san, san, ne brini, ala prti se na tuneru, sad će!“ Papa se nespretno popeo na vrh tunere, zauzeo poziciju i počeo jesti svoje baškote. Uživao je u svakom zalogaju i davali su mu snagu za urlicima koji će uslijediti.
Bakar je bio najprometniji oko četiri ujutro kao i danas riječki Korzo ili neki trg većeg grada u subotnju zoru nakon izlaska mladih. Postojala je samo jedna razlika. Tih davnih godina cilj je bio potruditi se nabaviti hranu koja je značila život. Ceste nisu osvjetljavale zrake mobitela nego zdrave oči koje su se tek probudile. Ovdje su sve generacije stajale na cesti, pomalo pospane ali ushićene radi akcije koja slijedi, ushićene radi hrane koja im doslovno skače na stol.
Tuna
„Tira, Tira!“, napokon se začuo Papin glas i barke su se uzvrpoljile kao i promatrači te radna snaga na kopnu koja je povlačila mreže. Najmanje je bilo promatrača svi su u jednom trenutku sudjelovali. Jato tuna je okončalo svoj životni vijek u dubinama plavetnila i dobilo je novu misiju- da nahrani mnoga gladna usta jednog malo primorskog gradića. Znoj, adrenalin i ushit trajao je satima, sve dok sunce nije već bilo visoko i počelo pretjerano zagrijavati već ispaćena lica. Količina ulova je zadovoljila sve prisutne te je tada počelo čišćenje i dijeljenje ribe. Barke su se povlačile na svoje vezove, mreže su se pomno slagale da se ne zapetljaju, vesla su odlazila na počinak i grad bi utihnuo. Nakon nekog vremena osjetio se divan miris friške ribe iz svake kuće i čuli su se zadovoljni uzdasi sitih trbuha. Riba se mijenjala za vino ili neke druge namirnice po okolnim selima i svi su živjeli u skladu.
Hrane je bilo za svih. Nitko nije izgledao kao da se boji za svoju budućnost ili kao da mora otići trbuhom za kruhom u Irsku ili Njemačku. Nitko nije svoje vrijeme provodio prikovan za male ekrane istražujući prošlost nego su je svi stvarali, bila je daleko zdravija i realnija nego današnji užurbani cyber svijet koji je robotima zamijenio radnu snagu. Naravno da je svijet morao otići naprijed i možemo biti samo nostalgični za nekim starim vremenima, ali ne bi trebali pustiti da tradicija zamre ili nestane. Ograničeni mnogobrojnim zakonima i nametima primorani smo na drugačije funkcioniranje što nije nikako jednostavnije. Danas je tunolov baziran na velikim uzgajalištima ili pak kao elitni sport- big game fishing. Bogataši i strastveni adrenalinski ribolovci plaćaju velike novce kako bi otišli na natjecanja i hvalili se svojim postignućima. Sve se pretvorilo u snobovski, suvremeni prestiž i natjecanje, a nekada je to bilo sredstvo druženja i preživljavanja. Nono Papa i njegovi strastveni prijatelji ribiči su davno zaboravljeni, tek ponegdje spomenuti u povijesnim zapisima malih gradova.
Andriju je probudio zvuk poruke mobitela. „Prijatelju, kade si? Gremo hitit vrše malo? Morda danaska bude neč za obed.“ Pomalo tužan ali ispunjen svojim snom prenuo se iz ležećeg položaja i upalio motor. Otišao je po svog prijatelja koji ga je u lučici čekao s vršama. Danas njima te vrše znače druženje i čašicu razgovora. Rijetko kada zaluta kakav mrkač ili riba unutra, ali ostaje onaj bazični, nostalgijski osjećaj povijesti, druženja i iščekivanja. Andrija uvijek naglas izjavi svoju poštapalicu kada završi svoju seansu sa velikim plavetnilom „Vratit će se jednom tune…“ i ode kući ispunjen nekom utopijskom radošću.
Kratka priča “Vratit će se tune” prethodno je objavljena u časopisu Kvaka.
Loading ...
