KOMULNA DAMIRA VRBLJANCA: Demokracija – kako to gordo zvuči

23. siječnja 2021. | Kategorija: Hrvatska

Damir VrbljanacCeterum censeo

Piše: Damir Vrbljanac

Demokracija – kako to gordo zvuči

U prošlom tekstu u kojem sam govorio o Kumeku, filmu Darija Juričana, govorio sam i o demokraciji, tom najciviliziranijem, najtolerantnijem, najetičnijem i najpravednijem poznatom društvenom uređenju. Ono omogućuje slobodu govora, promišljanja i diskusije, pa tako i razumno donošenje političkih odluka kao rezultat i u duhu volje većine naroda, reklo bi se.

U osvrtu na demokraciju ustanovio sam kako je divno što sve možemo izreći, kritizirati, bez bojazni za osobnu slobodu.  Sloboda govora je neupitna, primjera ne nedostaje. Eto, upravo sam naišao na tekst cijenjenog novinara i kolumniste Gorana Duhačeka koji u svojoj kolumni ističe naslov: “HDZ je stranka korupcije i kriminala”, pa dodaje “U HDZ se učlanjuje da bi se moglo pljačkati narod i državu”. 

No istovremeno sam se upitao, a i sada to činim: Možemo li išta mijenjati? Kakva je realna mogućnost pretočiti postulate tog idiličnog društva  i ugraditi ih u realan život?

Razum i logika mi govore kako su “igre manipulacija” i te kako moguće, a poslušamo li Murphya, reći će nam da ako je nešto moguće, to će se i dogoditi.

Makar sam o svemu tome već pisao u prošlom tekstu, kako to i sam naziv moje kolumne upućuje, nastaviti ću, baš poput rimskog senatora Katona, biti dosadan te još jednom iznova govoriti o tom idealnom, a je bih rekao idealiziranom i “lakokvarnom” uređenju društvene zajednice.

Možda najbolji način da se lamentira o demokraciji je jednostavno promatrati događanja u našem Hrvatskom saboru, dakle vidjeti kako to izgleda u realnom svijetu, a upravo je ovih dana započela njegova 6. sjednica koja će trajati sve do proljeća. 

Prvi je radni dan sjednice započeo tradicionalnim “aktualnim prijepodnevom”. Predviđen je  za postavljanje pitanja predsjedniku i članovima njegove vlade, sa ciljem rezimiranja njihova rada te traženju objašnjenja za to. Saborski zastupnici upućuju vladi  pitanja važna za dobrobit nacije, očekujući naravno konstruktivne odgovore i objašnjenja. 

Pitanja su, što je i logično, prvensteno bila postavljana predsjedniku vlade, jer on je glavni, onaj koji nadgleda i dirigira timom koji nam vodi državu. Potpuno je irelevantno  i stoga neću govoriti o meritumu samih pitanja koja su mu bila upućena, ono na što ću se osvrnuti to su odgovori vrlog nam premijera.

Ako bi trebao u jednu rečenicu sažeti njegov jedinstven odgovor na sva postavljenja mu pitanja, to bi se moglo svesti na poznato:  „L’etat c’est moi“,  Louisa XIV,  Država, to sam ja! 

Nadmen, samodopadan, arogantan, gledajući s visine svoje podanike koji se eto besramno usuđuju propitivati njega i njegova djela, koristeći svoj nedvojbeni dar elokvencije i uz dobro uvježban politički vokabular ispraznih fraza, nije konkretno odgovorio niti na jedno pitanje. 

“Aktualno prijepodne”, koje traje do kasno u noć, čak i svojim kontradiktornim nazivom samo potvrđuje apsurd postojanja, transformiravši se u karikaturu jedne institucije. Burleska, parodija na djelu. Čin prvi.  

Sljedećeg dana nastavila se sjednica Hrvatskog Sabora. Na dnevnom redu je bila rasprava o nekom novom zakonu koji predlaže vlada. Nevažno je o čemu se radilo i što bi ta nova zakonska odredba trebala ostvariti, ovdje samo želim ispričati priču koja se ponavlja, uvijek iznova, a sa pozicije vladajućih ona glasi ovako: Svi neka kažu šta god žele, a onda ćemo mi donijeti naš zakon.

I bi tako. Slušao sam brojne polemike, ukazivanje na nedorečenosti zakona, na njegove manjkavosti, nedosljednosti. Stizale su optužbe od strane oporbe da zakon daje onima koji su HDZ-ovi, da ne daje onima koji to nisu, da je nepravedan, da je sramotan, da je protuustavan…

Predugo bi trajalo da opisujem cijelu tu satiričkokomedijašku predstavu, no zapamtio sam jedan simpatičan detalj: Jednoj od govornica koja je žučno kritizirala zakon, premijer je odgovorio: „Vi samo kudite, dajte prijedloge“. Za trenutak pomislih: stvarno demokratski, no odmah se prisjetih ranije viđanih bijednih saborskih trenutaka: 150 podnesenih amandmana oporbe – 150 odbijenih.

Da, skoro zaboravih,  zakon je prihvaćen. Čin drugi.

Sljedećeg dana Sabor je nastavio radom, kontinuum predstave trajati će do petog ožujka, no ja sam odustao od praćenja te “višečinke”, te primitivne predstave apsurda i besmisla popraćene okrutnim cinizmom i sprdnjom  “gospodara Sabora” naspram onih  koji „ništa nam ne možete“, naravno jer imaju glas ili dva manje u sabornici. 

Probao sam mislima odmaći se od svega toga, pokušavajući spriječiti da mi stabla zaklanjaju vidik na šumu, no uvijek bi ostajala jedna stamena misao: Dakle, to je ta demokracija, vladavina naroda, kako to govori prijevod sa starogrčkog.

Na trenutak sam se upitao koja je razlika između nekog rigidnog, nedemokratskog društva gdje netko tko ima moć čini stvari kako mu se prohtije i onog demokratskog kada netko ima jedan glas više u tijelu koje odlučuje o čemu? Znate kakav sam odgovor dobio? Naravno da znate.

Završiti ću uvodnim tekstom na mojem sajtu „Ceterum censeo“: 

Demokracija je divna stvar, baš poput prvog snijega u poznatoj priči o Kanadi, sve je dopušteno: slobodno pričati, kritizirati, kuditi, sugerirati…i ništa nam se neće dogoditi.  No, da li možemo išta mijenjati? Nepravdu recimo? Ako ona u demokraciji uopće može postojati, jer ako postoji – sami smo je odabrali, zar ne? Lukava je stvar ta Demokracija.