Koronovirus nova lopovština i nova nepravda
Prilikom osnivanja nove države građani Republike Hrvatske su se aklamacijski odlučili prihvatiti kapitalizam kao svoje buduće društveno uređenje. Odbačen je socijalizam i prihvaćeno nešto što mnogi ne razumiju ni danas. Još opasnije je to da nijedna vlast nakon trideset godina državnosti ne shvaća tržište rada.
Naime, jako brzo je shvaćeno tržište novca, tržište robe, rad burze i privatno vlasništvo. Privatizacija je rađena po nekom idiotskom shvaćanju kapitalizma, ali o tome je već sve rečeno. Privatizaciji su pristupili samo poslušnici i prijatelji koji će kasnije vraćati usluge.
Tržište rada
Vraćajući se na neshvaćeno tržište rada, pokušalo se socijalistički u kapitalizmu regulirati tržište intervencijama zakona. To tako ne ide. Primjerice, manjak vodoinstalatera i konobara nije poboljšao njihova novčana primanja što se moralo dogoditi. To se u kapitalizmu zove ponuda i potražnja, to jest ako nemaš konobara on vrijedi puno više od državnog službenika jer njih ima koliko hoćeš i ne treba biti nešto jako pametan za obavljanje administrativnog posla. Hotelijeri su plaćali menadžere a falilo im je sobarica, kuhara i konobara koji i nisu tako glupi kako vlast misli pa su pobjegli u Austiju i Italiju.Vrlo jednostavno, ponuda i potražnja tj. ako nečeg nema cijena raste.
Koronovirus i potpore
Opet se javlja scenarij privatizacije. Država daje potpore zaposlenima u firmama, restoranima, hotelima, barovima i industriji. Hvale vrijedna ideja i jedino moguće u ovoj situaciji ali..
Kod nas uvijek ima ali. Primjer da jedan restoran u Dubrovniku i Opatiji traži i prima pomoć je suludo. S cijenama i zaradom koju su imali vlasnici tih restorana i obogatili se u posljednjih 20 godina mogli su sami financirati plaće radnika bar 2 godine.
To se ne odnosi na svih jer uspjeh na tržištu zavisi od niza faktora kao što su položaj hotela, restorana i sam industrijski proizvod. Trebao se uspostaviti odnos stanja na računu firme na dan 1.03.2020. i stanje računa vlasnika i njegovih nekretnina, pa bi došli do puno manjeg broja potrebitih za financiranje iz državnog proračuna. Hotel ima na računu 10 milijuna kuna a prima potporu za radnike istu kao i kafić gdje može ući 5 ljudi. Trebalo se čekati da se potroši novac sa računa i onda reagirati. Ukoliko je već novac kod vlasnika u džepu onda od njega tražiti da financira svoju firmu ( primjer Mišković i NK Rijeka).
Da jedan restoran u Dubrovniku i Opatiji traži i prima pomoć je suludo. S cijenama i zaradom koju su imali vlasnici tih restorana i obogatili se u posljednjih 20 godina mogli su sami financirati plaće radnika bar 2 godine.
Dolazimo do toga da se velikima isplaćuje veliki novac, a već ga imaju. Nova lopovština možda i gora od privatizacije. Država je trebala pomoći direktno ljudima šaljući novac na privatne račune, a onome tko otpusti radnika ne dozvoliti kasnije zapošljavanje. Zaštita poslodavaca bila bi u smislu “privremenog otkaza” radnicima sa obvezom vraćanja na posao kad ova situacija prestane.
Kultura i kulturnjaci
Kulturnjaci bi htjeli potpore, ali postoje razni kulturnjaci. Imamo mi i one koji zarađuju milijune kuna i one kojima treba potpora, pa da ne bi došlo do zabune Ministarstvo kulture poništava članstvo u udrugama i radi svoj popis radnika u kulturi da bi dao “svojima”. Za ne vjerovati. Gdje su bogati kulturnjaci da sad donacijama pomognu bolnicama? Ne, oni čekaju da im država namiri ono što ne mogu zarađivati.
Povlaštene mirovine i branitelji
Tu se nema što reći. Poništiti sve i platiti onoliko koliko si zaradio. To je kapitalizam za koji smo glasali. Obavezno pomoći one kojima je potrebna pomoć, ali iz državnog proračuna, a ne fonda za mirovine.
Javne i državne službe, sindikati
Tu se također sve pomutilo neznanjem i lopovštinom. Sindikati se sakrivaju iza liječnika, policajaca i vatrogasaca, a država nema znanja da im kaže: „ Vas 200.000 iz raznih uprava, ministarstva, itd. ako hoćete možete dobiti pola plaće ili pristati da vas pola dobije otkaz. Možemo ih zaposliti u turizmu da ne moramo dovoditi strance. Ostalih 50.000, na primjer liječnika, medicinskih sestara, policajaca i neophodnih profesija izvući iz lonca i odrediti drugi nivo plaća“.
To bi bilo tržište rada, ponuda i potražnja, jer to je živo tkivo i mijenja se s obzirom na više faktora. Tuđmanova nakaradna ostavština da državne i javne službe sebi određuju plaću, a poduzetnici bezpogovorno plaćaju je glupost i lopovština. Zamislite da pokucate na vrata nekog poslodavca i kažete da ne radite za manje od 15.000 kn! Razgovor ne bi dugo trajao. To nama rade državne i javne službe. Za mene jedan zastupnik vrijedi prosječnu plaću RH. Sindikati bi trebali kao i drugdje u kapitalizmu, jer smo to sami izabrali, skupljati članarinu i od nje plaćati naknadu svom nezaposlenom članu koji je dobio otkaz. Država bi trebala imati obavezu podmirivati samo socijalni dio plaća nezaposlenih.
Religija
Financirane religije, uključujući i Katoličku crkvu, dobivaju milijarde iz proračuna. Sve religije propovijedaju ljubav i empatiju. Nismo vidjeli empatiju kad se treba odreći novca za siromašne i nezaposlene. Sama riječ i potpora nije dovoljna. Zdravlje ulazi na usta, a ne na uši.
Donacije
Vidimo da se otvaraju razni računi za pomoć, neke firme doniraju veći novac (samo njih nekoliko), javili su se i sportaši. Da li je to dovoljno? Ne ulazeći u tuđi džep ali ovako prosto gledajući to je sramotno. Postoje i sportaši koji su zaradili milijune eura sa adresom u Monte Carlu ili nekom bescarinskom raju, a nisu pomogli svojim sugrađanima i bolnicama. Kad su bili mala djeca cijelo društvo ulagalo je u njih, a kad postaneš profesionalac onda to ne vratiš nego tvrdiš da ti prenosiš ime države po svijetu zaboravljajući da si i za to plaćen igrajući svjetska prvenstva, olimpijade itd. Svaka medalja ima svoju cijenu (iz državnog proračuna). Broj profesionalaca koji zarađuju enormne iznose je jako velik,a njihova udio u hrvatskom poreznom sustavu i empatijskom doniranju zanemariv. Narod je kratkog sjećanja i u nacionalističkom naboju vidi samo pobjedu sportaša ili reprezentacije. Primjeri iz Amerike, Engleske i drugih kapitalističkih država šalju nam sasvim drugu sliku sportaša u kapitalizmu.