
U prethodnom razdoblju SDP je oko sebe stvarao nakaradne koalicije minijaturnih strančica koje malo ili ništa znače i koje su više sličile kobasicama bez smisla nego stvarnim programskim koalicijama. Ova praksa je SDP samo koštala mandata, kompromitirala ih među biračima, a veći broj glasova nisu dobivali jer među biračima gomila strančica koje su okupljali oko sebe težile su u rasponu nule do nekoliko promila glasova. Čak i razvikanije stranke poput HSU-a ili HNS-a samostalno znače izuzetno malo, dok stranke poput PGS-a izuzev grada Krka i jednog kvarta u Rijeci po važnosti su ravni nuli.
Ovog puta SDP pokušava naći ozbiljnijeg partnera kojeg vidi u Možemo!, koji u više sredina vodi ispred SDP-a. Ali Možemo! očito je pametniji nego to u SDP-u misle. Možemo! se (zasad) ne povodi sinekurama i ne zanimaju ih laskava obećanja SDP-a kojima su ovi navikli kupovati HSU, PGS, HNS sa jednom-dvije sinekure i tako dobiti pokornu podršku tih strančica za vlast SDP-a koju u PGŽ personificira Zlatko Komadina a u Rijeci sada bljedunjavi klon Vojka Obersnela Marko Filipović.
Možemo! se odlučio ne utopiti i u sve više sredina odbijaju SDP uz ono što ustvari većina građana misli: Mnogi ne vide razliku između SDP-a i HDZ-a. Hrvatskoj su potrebne nove snage. Mi idemo sami, a oni u drugom krugu ukoliko nas žele podržati to je na njima.
Ovakav stav Možemo! je mudriji nego se čini. U većini sredina u drugi krug planiraju ući oni (Možemo!) što bi automatizmom, htjeli čelnici SDP-a to ili ne, birače SDP-a usmjerilo prema Možemo!. Time bi se snažno zagrizlo u biračko tijelo SDP-a s čime nije nemoguće da Možemo! nakon ovih izbora prestigne SDP.
(I.R.)