Piše: Damir Vrbanac
Dora naša svakdašnja
Završila je još jedna Dora, zastor je spušten, odabrali smo pjesmu za Eurosong, a mi stanovnici Opatije i Rijeke ostali smo pomalo razočarani što nije pobijedila naša Mia. No hrvatski puk, poštenim i demokratskim glasanjem, odabrao je da to bude Kedžo i pjesma „Divlji vjetre“. Da li?
Bavim se glazbom više od pola stoljeća, upoznao sam dovoljno našu estradu i sva „pravila“ koja u njoj vrijede, da mogu dati svoj komentar i osobno viđenje.
Pođimo najprije od analize pjesama sa Dore, posebno ove pobjedničke. Skladba je zaista dobra, gledano sa pozicije čisto muzičke, stručne analize, pa i one običnog konzumenta – slušatelja. No, ovdje se ne postavlja pitanje same muzičke kvalitete pjesme, već da li je ona pogodna, da li je adekvatna za to specifično takmičenje kao što je Eurosong? Moj stav je da takva pjesma mora biti na neki svoj način posebna, neuobičajena, otkačena, da izlazi iz uobičajenih muzičkih standarda, ili pak imati lako uhu prepoznatljiv i pjevan refren. Pjesma „Divlji vjetre“ nema ni jedno ni drugo i plašim se da će doživjeti sudbinu svih naših pjesama koje su nas predstavljale posljednjih godina na Eurosongu. Po meni bilo je nekoliko puno adekvatnijih skladbi, prvenstveno ona Mie Negovetić, ali i neke druge.
No, kao što rekoh, hrvatski narod je odabrao! U istom broju bodova kojih su dobile pjesme „Divlji vjetre“ i „When it comes to you“ odlučio je „glas naroda“. Tako kažu pravila (koja su tokom večeri nekoliko puta voditelji naglašavali, valjda da ih kojim slučajem ne zaboravimo). Zanimljivo je da na Eurosongu vrijedi pravilo da je u slučaju istog broja glasova pobjednik pjesma koja je dobila veći broj „punih“ glasova (u našem slučaju to je 16). Makar je to pravilo vrijedilo za pojedinačne tablice, stručnog žirija i publike, nije vrijedilo i za konačnu tablicu (?!).
Vratimo se sada na početak mog teksta gdje navodim kako sam imao prilike upoznati zakonitosti estrade. Sedamdesetih godina prošlog stoljeća bio sam član tada kultne grupe „Pro Arte“. U te dvije godine, koliko sam bio član benda, dok smo nastupali diljem Juge shvatio sam kako estrada ima dva lica: jedno lažno koje se predstavlja publici i ono drugo stvarno gdje se vodi surova bitka klanova i raznih interesa. Tako recimo 1978. na Zagrebfestu, dok je publika nestrpljivo čekala i pitala se koja bi to pjesma mogla pobijediti, svi mi iza kulisa, u backstageu znali smo da je već odavno odlučena pobjednica, Tereza Kesovija.
Generalni je zaključak kako na hrvatskoj estradi već odavno vrijedi Murphyjevo pravilo, koje bi u ovom slučaju glasilo: Ako nešto može biti lažirano – bit će lažirano!
Vraćam se na Doru. Presmiono bi bilo tvrditi kako je Murphy imao svoje prste u odabiru pjesme, no svakako postoji razlog sumnji. Razmislite o tome: Tko može potvrditi istinitost rezultata? Tko može i kako to ispitati? Kome je uopće stalo da to učini. Evo jedan zanimljiv podatak. Internetski portal „Index“ napravio je anketu među svojim čitateljima, Iva je dobila 29% glasova, a Kedžo 15%. Uzorak je bio dovoljno velik, da bi na parlamentarnim izborima poslužio kao izlazna anketa sa mogućnošću greške 5%. U ovom slučaju greška je bila sedamdesetak posto! Pogledajte komentare na društvenim mrežama, listom govore o nepravdi, o pogrešnoj pobjedničkoj pjesmi, svi podupiru Miu. No ipak, ti isti odabrali su „Divlji vjetre“. Nešto tu ne štima.
Plašim se da dok divlji vjetrovi divljaju hrvatskom estradom, ostat ćemo i dalje u čekaonici završne večeri Eurosonga.
Loading ...
