Ceterum censeo
Piše: Damir Vrbljanac
Panonski mornar
Nikako nisam mogao propustiti napisati nekrolog Đorđu Balaševiću, umjetniku kantautoru koji nas je upravo napustio.
Nakon Arsena Dedića otišao je još jedan velikan balkanske šansone. Drugačiji od Arsena, kojeg je neizmjerno cijenio, no nimalo manje vrijedan i značajan u svojoj glazbenoj ostavštini. Dva su to velikana šansone, dva svjetionika u mrkloj balkanskoj glazbenoj noći u kojoj još uvijek odviše dominira epski deseterac koji, često potaknut lošom brljom, pretače svom slušatelju/interpretu tek ekstatične osjećaje domoljublja, ljubavnih jada ili teške duševne boli nejasnog uzroka.
Arsen i Đorđe, svaki na svoj način, znali su „skladati život“, govoriti nam o običnim, naizgled nevažnim stvarima naše svakodnevnice. Također znali su prepoznati anomalije društva, rugajući im se odabirom profinjene ironije. Činili su to na sebi svojstven način, koristeći „običan“ riječnik stvarali su istovremeno toliko osebujan izričaj. Slušajući njihove pjesme često bi pomislili: Zbilja, upravo sam to i ja želio reći.
Oni su znali i činili su to briljantno. Da su umjesto na Balkanu, rođeni u Francuskoj zvali bi se Brel ili Becaud, no očito je njihov karmički zadatak bio drugačiji i vodio ih je ovamo.
Dok je Arsen više birao profinjeni „salonski“ izričaj, Balašević je bio „čovjek iz naroda“, pa su i njegovi tekstovi, „pučki“ i puni iskrenih emocija koji diraju u srce. Baš kao što to „panonski mornar“ čini, putovao je tim zlatnim morem, oplemenjujući ga ostavljajući za sobom stotine predivnih bezvremenskih glazbenih otoka. Štoviše, njegovo panonsko more prostiralo se diljem već zaboravljene bivše nam države, jer na čitavom tom prostoru on je bio rado viđen i cijenjen, kao umjetnik i kao čovjek. Na tom prostoru stvoren je svojevrstan kult Balaševića. Paradoksalno, no gotovo bi se moglo reći da je Balašević bio posljednja, imaginarna i suptilna poveznica te već odavna rastočene države.
Teško bi bilo prisjetiti se svih Balaševićevih pjesama, Ringišpil, Neki novi klinci, Boža zvani Pub, Ne volim januar, Provincijalka, Samo da rata ne bude, Život je more, D moll, Računajte na nas, Panonski mornar, Mirka, Znate l’ priču o Vasi Ladačkom, Pa dobro gde si ti, Svirajte mi jesen stiže dunjo moja, Ne lomite mi bagrenje, Panta rei…
Zaustavit ću se kod ovog posljednjeg naslova Balaševićeva albuma, Panta rhei, poznata fraza u konceptu Heraklitove filozofije, sve teče, sve je podložno promjenama, sve je prolazno…
Dozvoljavam si ispraviti Heraklita: Balaševićeva ostavština je megalitna.
Dedić i Balašević su bezvremenski.
Loading ...
