CETERUM CENSEO
Piše: Damir Vrbljanac
Ljetna priča
Dok je ljeto vrijeme godišnjih odmora, razbibrige i opuštenosti, za novinarski posao tada nastupa sušno vrijeme bez događanja vrijednih novinarskog članka, osim možda žutila o kojem ja ne pišem. U novinarskom žargonu to je vrijeme „kiselih krastavaca“.
I tako, u nedostatku „realnih“ tema, pronašao sam izvor za realizaciju ovog članka u metafizici – u snovima. Da, upravo tako, baš noćas usnuo sam san koji – unatoč njegovoj prividnoj banalnost i apstrakciji, a prisjetivši ga se nakon buđenja, shvatio sam, više intuitivno no racionalno – u sebi krije stanovitu znakovitu i važnu poruku upućenu meni ili tko zna, možda svima nama.
Kako bilo, tek odlučio sam ispričati vam ga i ostaviti vama na volji kako ćete ga shvatiti.
Ljetno je jutro, upravo sam se probudio, sretan što vidim kako tople sunčeve zrake prodiru i obasjavaju moju sobu i moj život – pomislih. Na brzinu se umivam i oblačim, naravno lagano i „kežual“ kako to priliči ovom godišnjem dobu. Silazim na ulicu i krećem ka svom omiljenom kafiću na uglu da kao i obično srknem svoju prvu jutarnju kavu. Opušten, ali žureći se u želji da čim prije osjetim u nozdrvama taj neponovljivi miris svježe spravljene kave, primjetim skupinu ljudi, troje ili četvero kako fino „zabundani“ idu suprotnom stranom ulice. U zimskim kaputima, šalovima oko vrata i vunenim kapama izgledali su poput nekog tko se nekakvom greškom prirode, u tom vremensko-prostornom kontinuumu odjednom, iz zime našao usred ljeta. Pomislih da se sigurno snima neki film, ili da je u pitanju sve popularniji ljetni karneval.
No, samo par koraka dalje nailazim na još jednu skupinu ljudi slično odjevenih, dapače ovi su imali još i otvorene kišobrane i gumene čizme. Ne mogavši da razložno objasnim taj fenomen, jednostavno sam ih ignorirao i produžio do svog omiljenog kafića. No, stigavši konačno do njega pa do svog stola, koji me je i ovog puta čekao nezauzet, moje je ignoriranje tih čudnih događaja poprimilo osjećaj zabrinutosti. Naime, nakon što sam sjeo i osvrnuo se, primijetio sam za susjednim stolovima slično odjevene individue koje su mi uz to slale ne tako prijateljske poglede. Moja zabrinutost polako se pretakala u zbunjenost, nevjericu, frustraciju i konačno paniku. Što ako sam i ja baš poput Bill Murraya upao u neki novi Beskrajni dan? Što ako sam i ne hoteći postao pokusni kunić neke gnoseološke discipline ispitivanja Einsteinovih i inih teorija kvantne fizike i pitajboga čega?
U panici, podigoh ruku kako bi pozvao konobara. Kad mi je prišao nije mi ni palo na pamet da naručim svoj macchiato, već sam ga ljubazno upitao: Izvinite, možete li mi reći zbog čega su ovi ljudi, usred ljetnih vrućina ovako zabundani? Konobar je želio biti ljubazan pa mi je uz onaj poznati profi-osmijeh, u kojem se nije mogao prikriti izraz čuđenja rekao: Ali, zar vi ne gledate televiziju? Pa zar neznate da je jučer, upravo tu u našem gradu temperatura pala na minus šesnaest? A danas se očekuje olujni vjetar, kiša i još pad temperature. Zar ne gledate televiziju, zar ne čitate štampu, pa i tamo vam sve piše?
Moja početna zbunjenost pretočila se odjednom u zdravorazumsko i logično pitanje: Jesam li ja lud ili su to oni? Netko tu nije normalan. Još uvijek vjerujući u vlastiti intelekt, suprostavih se konobaru govoreći mu kako je u krivu jer sam upravo stigao sa ulice gdje je prekrasan ljetni dan i ugodna temperatura. Čak sam se pomalo iznervirao i žučno ušao u polemiku sa konobarom, ukazujući mu da silno griješi, on i svi ti smješni zabundani likovi.
U toj svojoj žučnoj polemici, nisam niti primijetio da je gazda kafića već ranije bio pozvao redare. Tek kad su se u specijalnim neovozemaljskim odorama pojavili, shvatio sam kakvu sam glupost napravio tražeći istinu u beskrajnom polju vjetrenjača.
Nije bilo pomoći, maskirani čuvari reda, grubo me zgrabiše i dok su me prisutni gosti sa gađenjem gledali, odvukli me prema izlazu, stalno ponavljajući kako sam ja, a ne oni zlo ovog svijeta.
Kad su se vrata otvorila, a zlatne sunčeve zrake obasjale mene i tu fantomsku stražu zla, odjednom otvorih oči, u znoju okupanog tijela, bistrog uma i racija koji mi je govori da je to bio samo san.
Da li zaista?
Loading ...
