Piše: Damir Vrbljanac
Kumek
“Duh demokracije ne može biti nametnut, on mora izrasti iz naroda” – Mahatma Gandhi.
O demokraciji izrečeno je puno misli poznatih ljudi, ali i onih običnih smrtnika, pa tako moje razmišljanje o njoj možete pronaći na mom sajtu Ceterum Censeo:
Demokracija je divna stvar, baš poput prvog snijega u poznatoj priči o Kanadi, sve je dopušteno: slobodno pričati, kuditi, sugerirati.. i ništa nam se neće desiti! No, da li možemo išta mijenjati, nepravdu recimo? Ako ona u demokraciji uopće može postojati, jer ako postoji – sami smo je odabrali, zar ne. Lukava je stvar ta demokracija.
Upravo to sam se zapitao nakon što sam odgledao Kumeka: Možemo li išta mijenjati?
Taj dokumentarni film, rekao bih nadasve hrabrog redatelja Darija Juričana, razotkriva sav jad i bijedu društva u kojem živimo. Nije u tom filmu prikazano nešto spektakularno novo, svi mi predobro znamo o prljavim rabotama brojnih hrvatskih kumeka, uzalud čekajući da to spozna i zalutalo hrvatsko pravosuđe, no kada stavite na hrpu sva nedjela samo jednog od njih, što je u filmu učinio Juričan, tada vam se odjednom razotkrije prava slika društva. A ona je zastrašujuća.
Užasavajuć je, gotovo perverzan podatak da je osoba koja se kandidirala za predsjednika države izrekla ove riječi novinaru: “Nikoga od onih koji su loše pisali o Milanu Bandiću više nema u novinama. Mogao bi se tu dolje poskliznut i slomiti nogu ili bi se nekom od tvojih moglo nešto dogoditi.”
Pročitavši to i ne hoteći prisjetio sam se filma “El Chapo” koji govori o zloglasnom meksičkom narkobossu i korumpiranoj vladi. Naivno sam vjerovao kako je tako nešto moguće samo tamo, u tom filmu.
Bespredmetno bi bilo nabrajati sve prljave manipulacije demokratski pet puta izabranog aktualnog gradonačelnika Zagreba, s time se uostalom možete upoznati pogledavši film, no pitanje svih pitanja, već napomenuto u tekstu je: Možemo li išta mijenjati?
Živimo u Demokraciji, tom brižno njegovanom i tako kažu, najpravednijem uređenju društva gdje nema mjesta ljudskoj nepravdi, izrabljivanju i diktaturi. Ta demokratska sloboda govora i jest omogućila Juričanu da snimi Kumeka, no još se jednom vraćam tom sudbonosnom pitanju: Možemo li išta mijenjati? Hoće li Kumek donijeti neke promjene, u zbilji ili u našim glavama prvenstveno?
Da li je tim filmom Juričan simbolički zakotrljao grudu snijega koja će se nezaustavljivo stuštiti na Kumeka i možda ostale kumeke te ih sve smjestiti gdje su odavna trebali biti, na marginu društva?
Ili će pak Juričanov trud ostati samo crnohumorna priča o demokraciji i pravednom društvu? Da li je stvorivši svoju celuloidnu Rosinantu samo utjelovio Don Quijota u njegovoj grotesknoj borbi s vjetrenjačama?
Vrijeme će pokazati.