Piše: Damir Vrbljanac
Hrvacki naš svagdašnji
Jezik se mijenja, kažu lingvisti. Ali svakako ne ad hoc, preko noći, kažem ja, a čini mi se da se upravo to dogodilo sa našim lijepim hrvatskim standardnim jezikom.
Pretpostavljam da su obični ljudi, a posebno javne osobe, političari, novinari… i tada, još prije stvaranja Lijepe nam naše, prije tog hrvatskog Big Banga, govorili hrvatski. No, lako je uočiti da se on poprilično razlikovao od ovog današnjeg, nazvat ću ga “neohrvatskog”. Pitajući se koji je uzrok tomu ne mogu se oteti dojmu kako je jedini razlog, ili barem onaj najbitniji, bila potreba(?) da se “naš” hrvatski što više razlikuje od “njihovog” srpskog.
Oduvijek sam smatrao da su to dva zasebna jezika (i tada kada se pokušavalo stvoriti neprirodni hibrid “srpskohrvatskog” odnosno “hrvatskosrpskog”), no ne vidim potrebu da se nepotrebno mijenja jezik, a ne bi li se čim je moguće više, razlikovao od mrskog nam susjedova.
Jedna od značajki promjena koje su se dogodile u hrvatskom jeziku jest naglasak ili akcent. Zna se da je specijalitet hrvatskog jezika akcent na početku riječi, na prvi ili drugi slog. Kažem specijalitet pošto je to rijetkost u većini svjetskih jezika (naša Màrija je u svijetu uglavnom Marìa). Dapače, naša gramatika izrijekom ukazuje da “Naglasak ne može biti na zadnjemu slogu riječi”. No, pouzdano znam, odnosno sjećam se kako to nije bilo oduvijek tako. Da bi se uvjerili u to, možete sami potražiti na internetu neku staru snimku javnog govora političara, novinara ili sportskih komentatora, pa ga usporediti sa današnjim izričajem.
Primjera ima na pretek, no spomenut ću samo jedan. Prije par dana gledao sam na televiziji emisiju u kojoj su dvoje novinara raspravljali o nekoj règati, kako je to rekao jedan od njih, no sugovornik je neprestano pričao o regàti. I tako se règata i regàta naizmjence smjenjivala u konverzaciji dvoje ljudi koji su govorili istim jezikom.
Druga značajka promjena je bogatstvo riječi. Svakodnevno se susrećemo sa novim riječima, koje makar ponekad djelovale kao simpatična šala, sastavni su dio standardnoh hrvatskog jezika.
Pokušati ću ad hoc složiti par rečenica na tom “novom neohrvatskom jeziku”:
Nakon što je kupio dvokrišku u brzogrizu i pojevši je, bacio ostatke u smećnjak, pokušao je naći poklon za svoju suprugu u obližnjoj rasprodajnici pa zatim i u daroteci, no nije pronašao ništa interesantno. Tek je kupio udnu tuljicu u očekivanju večerašnje intime. Prije no što se raskružjem vratio u zapozorje, svojim najnovijim mobitelom sa dodirnikom, poslao je supruzi poruku, svakako uz nekoliko kliznica i osjećajnika.
Naravno, devedesetidevet posto hrvatskog puka neće razumjeti o čemu govori tekst, ali baš lijepo izgleda i toliko se razlikuje od srpskog. Nisam mogao bez trunke sarkazma, u suprotnom rekao bih jednostavno: idiotizam!
Neznam kako vi, no ja ću odustati od učenja tog, za mene novog jezika, već ću jednostavno, za sebe, simultano ga prevoditi na moj stari dobri arhaični Hrvatski Jezik.
Loading ...
