Ceterum censeo
Piše: Damir Vrbljanac
Dobro nam je…i neka nam je
Trebao sam pisati o Covidu 19, jer je taj spiritus movens svih ovozemaljskih zbivanja i preokupacija u posljednjih godinu dana postao svakodnevni lajtmotiv svih internetskih vijesti, radio i TV izvještaja. Od prvih jutarnjih vijesti detaljno smo upoznati sa informacijama i svim potrebnim brojevima, sve kako bi mogli spoznati genezu opake bolesti i prepoznati dramatiku situacije.
Stoga eto, sjedim pred praznim papirom nesposoban da smislim nešto što bi moglo biti interesantno i zanimati vas čitatelje, nešto novo, nešto što još niste čuli, jer uostalom sve bitno, svu istinu saznali ste već od stožera i drugih državnih dužnosnika zaduženih za to. Pa i onda kada mi možda neke stvari padnu na pamet, istog trenutka shvatim koliko je to bedasto, i čvrsto zaključim kako se u stvari ne slažem sa svojim mišljenjem.
I tako razmišljajući o čemu uopće da pišem, nenamjerno (makar kažu da ne postoji slučajnost, sve je podložno kauzalnosti), padne mi na um misao da pišem o jednom mračnom periodu relativno bliske ljudske povijesti, vremenu nacizma, fašizma, diktature, ljudskih nesloboda i diskriminacije. Vjerujem da ste shvatili kako mislim na period tridesetih i četrdesetih godina prošlog stoljeća u Europi kad je jedan bolestan um pokušao ostvariti svoj dijabolički naum u stvaranju „novog svijeta“ zasnovanog na dominaciji „arijevske“ rase nad onim “običnim“ homo sapiensom. Razmišljajući o tom vremenu prisjećam se dramatičnih scena iz filmova koji obrađuju taj period, pitajući se kako su se morali osijećati ti jadni ljudi, ponižavani pa i fizički označavani kao niža, manje vrijedna rasa. Na ulicama Varšave lako je tada bilo prepoznati one koji su morali ostajati u getu, koji nisu smjeli ulaziti u dućane ili restorane poput „odabranih“ jer bili su obilježeni i svatko ih je mogao izbaciti bez obrazloženja. O konclogorima i svim strahotama tog perioda da i ne govorim. Srećom, taj kratki ali mračni period devijacije ljudskog društva je iza nas.
Vjerojatno nismo ni svjesni kakvu imamo sreću i blagodat živjeti danas u društvu svekolikih ljudskih sloboda. Bez susprezanja ili bojazni možemo izražavati svoja razmišljanja, misli, ideje, planove i stremljenja. Kaže se da je materijalno bogatstvo ništavno pred onim duhovnim, a izražavanje istog, kroz emanirajuće misli i ideje danas je dozvoljeno i poželjno. Zaštita slobode govora jedna je od vrijednosti demokracije. Živimo u humanom društvu, koje poštuje sve ljudske vrednote i moramo biti svjesni toga. I zahvalni.
Možda trenutno baš ne živimo u idiličnom trenutku, no siguran sam da ćemo sve nedaće uspjeti savladati. Stoga, na koncu želim konstatirati kako unatoč svemu moramo biti zadovoljni.
Ili kako bi moj prijatelj rekao: Dobro nam je…i neka nam je.
Loading ...
