KOLUMNA – Ceterum censeo
PIŠE: Damir Vrbljanac
Američki san
Danas, petak šestog studenog, tri dana nakon američkih izbora, svijet još uvijek se nezna tko je 46. predsjednik Sjedinjenih Američkih Država, a kako stvari stoje, to još neko vrijeme i neće znati. Joe Biden ima dovoljan broj elektorskih glasova da postane 46 stanar Bijele kuće, ali Donald Trump neće ni da čuje za to, ne prihvaća izborne rezultate, sumnja na krađu, podnijet će tužbe i napraviti sve kako bi spriječio svog protukandidata da zasjedne na prijestolje najbogatije države svijeta.
Za to vrijeme 40 milijuna Amerikanaca, stanovnika te iste države, malo će zanimati koji će od nih dvojice pobijediti i postati njihov novi “gazda”. To su oni američki građani koji su ispod praga siromaštva, beskućnici, “homlesi”, čiji će i dalje jedini cilj i preokupacija biti kako preživjeti još jedan dan. Na HRT-u je upravo ovih dana prikazan dokumentarac “Siromašni u najbogatijoj zemlji svijeta”, koji nam vrlo zorno, iz prve ruke otkriva drugu stranu američkog “high life” života, tu mračnu stranu Američkog sna.
Da, istina je Amerika pruža šansu svakome, no nemilosrdna je prema onima koji tu šansu ne uspiju, neznaju ili ne mogu iskoristiti. U već spomenutom filmu upoznajemo obične, vrijedne ljude srednje klase, ili bogataše čak, koji su sticajem okolnosti preko noći osiromašeni, postali breme američkoj zajednici, a američko društvo neće prstom pomaknuti da im na bilo koji način pomogne. Za te ljude sasvim je svejedno tko će biti taj tko će im, nakon što zasjedne na tron, otkriti kako žive u najnaprednijoj, najdemokratskijoj i najbogatijoj zemlji svijeta. Nedavne Trumpove riječi kako je američko gospodarstvo nikad snažnije, kao rast ruši sve rekorde, a nezaposlenost je svega 4% i kako je, naravno, upravo on zaslužan za to, beznačajna je informacija za sve te ljude koji neznaju gdje prespavati, kako se prehraniti i preživjeti dan. Četrdeset je milijun takvih!
Američka filmska industrija tokom vremena uspjela je stvoriti idiličnu, idealiziranu i svakako lažnu sliku Amerike i Američkog sna. Posebno se to odnosi na poslijeratno doba, pedesetih godina prošlog stoljeća, kada je siromašan dio europskog stanovništva gutao američke filmove i otvorenih ustiju gledao scene u kojima bi glumac samo tako ostavljao tek započet bogat i ukusan ručak, ili tek ovlaš srknuo pa ostavio punu čašu prvoklasnog whiskija. Malo je u tim scenama bilo umjetničkog stila, a puno više propagande američkog društva i njegovog blagostanja. Stoga i nije čudno što je siromašan europski puk tih godina punio parobrode za New York, a u svojoj opijenosti i lažnim vizijama svog budućeg života, ne bi se po dolasku u luku niti saginjao za nekim na podu izgubljenim quarterom, jer mislili su: Pljusak zelenih novčanica samo što nije počeo.
No, istina je, naravno bila drugačija, bolnija. Danas, Amerika je i dalje vodeća svjetska sila, no daleko je to od nekakvog idealnog društva. Nekad toliko sanjan Američki san, kada se radi o prosječnom Amerikancu, uglavnom se svodi na dvije stavke: working nine to five i “oslobađanje” uz barbecue vikendom.
Jaz između bogatih i siromašnih sve je dublji, rasna netrpeljivost sve izraženija, a socijalna država praktički ne postoji. Zakon jačeg koji na svojstven način održava ravnotežu u životinjskom svijetu nikako ne bi smio biti onaj koji uređuje odnose u civiliziranom društvu. Moramo se nadati da se to neće dogoditi, makar svih nas plaše neki događaji u Americi i u svijetu.
Dok ovo pišem još uvijek se nezna tko je novi američki predsjednik. Iskreno rečeno i nije me briga, plašim se da niti Joe niti Donalad neće učiniti ništa znakovito za onih četrdeset milijuna američkih građana.
Loading ...
