PIŠE: Ferruccio Burburan
FURIO(zni) I DRŽAVA HRVATSKA
Analitička tvrtka EIU (Economist Intelligence Unit), vezana uz ugledni britanski tjednik The Economist, još od 2006. godine izračunava tzv. indeks demokracije za svaku pojedinu zemlju u svijetu. Vrijednosti indeksa kreću se od 0 do 10, s time da 10 označava najvišu razinu demokracije. Temeljem konačnih brojki EIU kategorizira države u četiri skupine: u države pune demokracije, u one s manjkavom demokracijom, u hibridne režime i u autoritarne režime.
Posljednje ocjenjivanje izvršeno je za 2019. godinu i prema njemu u najprestižnijoj, grupi punih demokracija, nalaze se svega 22 države od njih ukupno 167, koliko ih je bilo obuhvaćeno tim indeksiranjem, što je zapravo zabrinjavajuće. Ono što je najtužnije u tome je činjenica o čak 54 autoritarna režima.
Na navedenom popisu Hrvatska se u 2019. godini, s indeksom od 6,57 smjestila na 59. mjesto, u skupini država s manjkavom demokracijom. Pogled na nešto duže razdoblje pokazuje da je demokracija u Hrvatskoj u postupnom padu još od 2015. godine, kada je indeks iznosio 6,93.
Navedene EIU – za Hrvatsku razočaravajuće – brojke u skladu su s znanstvenim člankom profesora zagrebačkog Pravnog fakulteta Daria Čepa. Negdje, još početkom godine, časopis Southeast European and Black Sea Studies objavio je članak u kojem se prof. Čepo bavi temom strukturnih slabosti i uloge dominantne političke stranke u njima, odnosno pogoršanjem demokratičnosti u Hrvatskoj od njena ulaska u Europsku uniju.
Korištenjem interpretativne metode na medijskim i stručnim člancima objavljenim u razdoblju od 2013. do 2019. godine, Čepo zaključuje da je HDZ-ovo korištenje neliberalnih, odnosno „iliberalnih politika (…), pogonsko sredstvo demokratskog nazadovanja“. On objašnjava da su se te politike iskazale u tri područja: ovladavanju nezavisnim agencijama, kontrolom pravosuđa i slabljenjem neovisnih medija te zaključuje da je „bez internog ograničavanja podjele moći ili vanjskih pritisaka EU-a, stranka HDZ uspjela iskoristiti prednosti strukturnih slabosti sustava kojeg je gradila i oblikovala tijekom devedesetih godina.“
Ovdje spomenute analize pokazuju da na području demokratičnosti u Hrvatskoj nema mjesta za iskazivanje ponosa. Za razliku od, primjerice, Čilea, Francuske ili Portugala, koji su, u najnovijem izvještaju EIU-a, iz grupe manjkavih napredovali u grupu punih demokracija. Hrvatska već petnaestak godina ne uspijeva ostvariti nikakav značajniji pomak na bolje, a posljednjih godina čak je u putanji kretanja prema dnu. EIU izračunava Indeks demokracije temeljem slijedećih pet pokazatelja: birački proces i pluralizam, politička participacija, funkcioniranje vlasti, politička kultura te građanske slobode.
Iako su izbori za zastupnike u hrvatskom Saboru okončani još polovicom srpnja mjeseca, u kontekstu gore iznesenih podataka (jedan od pokazatelja „Indeksa demokracije“ je upravo birački proces!) ipak bi bilo zanimljivo dotaknuti se jednog primjera upravo iz tog zadnjeg biračkog performansa. Konkretno, radi se o izboru zastupnika „Talijanske nacionalne manjine“ u XII izbornoj jedinici.
Prema službenom izvještaju Državnog izbornog povjerenstva RH od 6. srpnja 2020. godine (Klasa: 013-03/20-01/127, Ur.broj: 507-03/02-20-14), za zastupnika Talijanske nacionalne manjine u hrvatskom Saboru, koji se bira u XII izbornoj jedinici, kandidirao se sveukupno jedan jedini kandidat, a rezultat je glasio: „Od ukupno 950 birača glasovalo je 949 odnosno 99,89%. Važećih glasačkih listića utvrđeno je 890 odnosno 93,78%, a nevažećih 59 odnosno 6,22%.“
I tako se ovaj put ipak dogodila nekakva promjena. Naime, gospodin Furio Radin „osvojio“ je deveti uzastopni mandat (u Saboru je još od 1992.), ali sada u „nesmiljenom“ nadmetanju s protukandidatima kojih, usput, nije ni imao. Obzirom da je bio jedini kandidat, a jedno mjesto je zastupniku talijanske manjine u Saboru tako i tako zakonom zagarantirano, on je još prije okončanja izbora-u jednoj svojoj izjavi medijima – pojasnio kako će dati podršku mandataru za sastav vlade, iako ga (tobože) vlast ne zanima.
Činjenica je, međutim, da Onorevole F. Radin-u ovom novoizabranom društvu hrvatskih parlamentaraca nije ni pokušao sakriti svoj cinizam vječitog vlastodršca pa sve to skupa onda djeluje upravo bizarno. Vlast mu je toliko sigurna da se više i ne mora truditi da je zadrži. Uz to, očigledno mu je milo biti i dalje dio nekog cvjetnog aranžmana u zapučku vlasti.Ugodan, pristojan, uvijek nasmiješen, on je živi dokaz političarske otpornosti na bilo kakvu stvarnost. Njemu je dobro pa svakako nastoji svoju dobru vibru prenijeti i na ostale. Pojave ovakvog tipa obično se kvalificiraju kao „parazitiranje na etnosu“.
Rezultat od 93,78% važećih listića, odnosno čak 890 „hrvatskih Talijana“ koji su svoj glas dali jednom i jedinom navedenom kandidatu doista djeluje fascinantno, a sve to zahvaljujući tome što se kod ovih zadnjih izbora promijenila metodologija prikazivanja broja birača u XII izbornoj jedinici, gdje se biraju zastupnici manjina.
Kod posljednjeg popisa stanovništva u 2011. godini, utvrđeno je da ima u Hrvatskoj 17.807 pripadnika talijanske nacionalne manjine. Prema izvještajima Državnog izbornog povjerenstva RH o prethodnim parlamentarnim izborima (2016. godine) ukupno je pripadnika talijanske nacionalne manjine na biračkim spiskovima bilo 11.440. Njih 2.338 (20,44%) glasalo je za tzv. manjinske liste, odnosno liste izborne jedinice, dok je gotovo trostruko više – njih 6.506, glasalo za tzv. opće liste. Uspoređujući i analizirajući podatke iz navedena dva izborna ciklusa, moglo bi se doći do veoma zanimljivih podataka, pitanja i zaključaka. Time se, međutim, ovdje nećemo baviti.
Usput bismo jedino mogli upitati novog ,„starog – a vječitog“, zastupnika poštovanog Radina, ili čak i nekog od čelnika „Unione Italiana“, što se to događa s korpusom talijanske nacionalne manjine u Hrvatskoj ? Unione Italiana, odnosno Talijanska unija, središnja je organizacija Talijana u Hrvatskoj (sa sjedištem u Rijeci) i Sloveniji (sa sjedištem u Kopru). Uz to, Talijanska nacionalna manjina jedina je od svih nacionalnih manjina u Hrvatskoj koja ima svoje dnevne novine i časopise te profesionalni kazališni ansambl drame na materinjem jeziku (jedini izvan granica Italije) i znanstvenu instituciju.
Slučaj poštovanog gospodina Furia Radina ovdje navodimo samo zato da bismo ukazali na „ingenioznost“ sustava biračkog procesa u Hrvatskoj.U stvarnosti, vladajuće strukture su zapravo te koje stvaraju i donose zakone, ali po svojim normama. Pravo glasa je samo privid kojim se građanima servira ideja o pravednoj demokraciji. Stvarna slika društva jest podjela na političku elitu i sve one ostale koji dolaze i sustavno nestaju nakon njih.
U Ustavnom zakonu o pravima nacionalnih manjina, Hrvatska definira samu sebekao multikulturalnu državu, premda su neka zakonska rješenja, uključujući i izbor predstavnika nacionalnih manjina, međusobno protuslovna i neusklađena. Postojeći zakonski modeli političkog predstavljanja nacionalnih manjina u hrvatskom Saboru nisu domišljena, jednostavno zato što to nisu posve dostatna i zadovoljavajuća rješenja. To je najvidljivije iz činjenice da se predstavnici nacionalnih manjina biraju bez ikakvog zakonski određenog praga (propisasnog postotka osvojenih glasova) za ulazak u parlament, što bitno ugrožava njihovu legitimnost, kao i iz stalne „strukturne“ nepredstavljenosti pojedinih manjina.
Pitanje je da li je demokratično da pojedinci postaju zastupnici s iznimno malo glasova. Naravno, to je mehanizam kojim se ostvaruje pozitivna diskriminacija. No, problem nastaje ako osam zastupnika nacionalnih manjina postanu onaj presudni faktor za tvorbu vladajuće većine. S obzirom na sve izraženiju bipolarnost hrvatskog stranačkog sustava, manjinski će zastupnici sve više postajati jezičac na vagi koji donosi prevagu jednoj (npr. HDZ) ili drugoj strani (npr. SDP). To otvara široki prostor za političku trgovinu i nagriza legitimnost parlamentarnog, pa i cijelog političkog sustava.
S obzirom da predstavnici manjina već imaju rezervirana mjesta ulaska u Sabor, čak i sa po deset puta manjim brojem glasova nego ostali zastupnici, jedno od rješenja bilo bi zakonski propisati to da oni ne budu u mogućnosti sudjelovati u stvaranju parlamentarne većine potrebne za izglasavanje povjerenja vladi i da ne mogu, na primjer, glasati o proračunu. Za adekvatna rješenja potrebni su vrlo razvijena demokratska politička kultura i riješeni konflikti nacionalne većine i pojedinih nacionalnih manjina iz prošlosti. Iako bi ova opcija bila najbezbolnija za većinsku populaciju, čini se da je ona za sada ipak samo utopijska. Izgleda kao da – sada već punoljetna – ova država još nije izašla iz faze puberteta. Hrvatsku iz statusa „Banana Republic“ neće izvući lideri koji se služe narodom i/ili nacionalnom manjinom, nego politički vođe koji će građanstvu služiti; ne političari koji će solirati, nego istinski državnici koji će u svakakvim prilikama težiti što širem konsenzusu.
I na kraju, možemo jedino zaključiti kako je posve apsurdno da, od preko 11000 deklariranih pripadnika talijanske manjine u Hrvatskoj, njih svega 890 glasa za jednog jedinog kandidata ( jer drugih nije ni bilo), koji je će onda biti čak i odlučujući čimbenik u vaganju „težine mandatara“ za sastav vlade. Poanta svega je, da dokle god država Hrvatska bude prakticirala ovakav izborni sustav i pravne norme koje ga takvim (p)održavaju, nema šanse da se pomakne prema gore na listi EIU demokracija. Zato preporučujemo najljekovitiji medikament za biv(stvov)anje u ovom „Alanfordovskom“ ozračju: Život shvaćati i konzumirati NE PREVIŠE OZBILJNO !“ Ako je istina doista ta koja liječi, kao što tvrde etičari, politiku ne treba smatrati jako ljekovitom disciplinom.
Loading ...
