screenshot
Damir Vrbanac
Izrugljivi tonaliteti
Zasigurno ste negdje na društvenim mrežama pročitali komentare o izvedbi državne himne naše glazbene dive Josipe Lisac, a povodom inauguracije novog predsjednika. Portali bruje komentarima, polemizira se o načinu i stilu pjevanja i je li takva, svakako osebujna, interpretacija primjerena izvođenju nacionalne himne.
Komentari su u velikom dijelu negativni što i ne treba čuditi ako se uzme u obzir da je izvedba bila u najmanju ruku nesvakidašnja, rekao bih avangardna, a za razumijevanje takve izvedbe treba svakako imati stanovit glazbeni i općenito kulturni nivo. Jedan moj prijatelj dobro je primijetio kako bi slični posprdni komentari bili i da je trebalo ocijeniti vrijednost nekog apstraktnog likovnog djela, recimo Picassovu Guernicu ili Postojanost pamćenja Salvadora Dalia.
Dakle, nema tu ništa čudnog u većinskom neshvaćanju, dapače osudi, načina izvedbe hrvatske himne u režiji i aranžmanu Josipe Lisac i Zvjezdana Ružića, oboje vrhunskih glazbenika i umjetnika. Posebice kada se uzme u obzir gola istina kako je na žalost još uvijek epski deseterac kod dobrog dijela hrvatskog stanovništva, kulturološki amplissimus.
No, u moru takvih negativnih reakcija ističe se (ja bih rekao zaprepašćuje) informacija o kaznenoj prijavi protiv Josipe Lisac?! Na žalost to nije samo još jedan od zajedljivih komentara sa društvenih mreža, već tužna hrvatska zbilja.
Kaznenu prijavu podnio je pravnik Boško Županović, a razlog on sam objašnjava: „Gledajte, ja sam to učinio kao pravnik i građanin, smatram da je to obično izrugivanje. Himna je interpretirana na izrugljiv način, ja smatram da je to kazneno djelo.“
Stojim već neko vrijeme pred ekranom svog računala, buljim u wordov template sa tekstom i neznam kako da nastavim sa pisanjem komentara. Šta da kažem? Kako da komentiram ovaj očigledni akt kulturocida. Jer bez obzira na različite poglede i možebitne opravdane kritike izvedbe spomenute himne, optužiti i tužiti nekog radi „pogrešnog“ pjevanja, neumitno podsjeća na nacističko spaljivanje knjiga svih „pogrešnih“ autora.
U kaznenoj prijavi tog visoko obrazovanog hrvatskog građanina između ostalog se može pročitati kako je osumnjičena gđa. Josipa Lisac „… prilikom izvođenja intoniranja nacionalne himne koristila izrugljive artikulacije i tonalitete…“
Više od pola stoljeća sam u glazbi i mislio sam da dovoljno znam o svih dvanaest tonaliteta, da je molska i durska podjela dovoljna, no eto sada otkrivam da postoje i „izrugljivi tonaliteti“.
U glazbi artikulacija ukazuje na način odjeljivanja ili povezivanja tonova, a označava se talijanskom izrazima: legato, staccato ili portato. I ovdje otkrivam novu formu glazbene artikulacije, „izrugljivu artikulaciju“. Mogu samo pretpostaviti da se označava sa „deridato“ (od talijanskog deridere= izrugivati se).
Pokušao sam na trenutak ubaciti malo humora (možda ipak sarkazam), ne bi li u ovu sumornu priču donio malo vedrine. No, ostajem ozbiljan i ozbiljno zabrinut. U potpunosti prihvaćam činjenicu da se mnogima, zašto ne i većini građana Hrvatske, možda nije svidjela Josipina izvedba naše himne. Apsolutno podupirem slobodu raznolikosti razmišljanja, stavova i komentara bilo o čemu. No, ne podupirem jednoumlje i diktat u bilo kom mislu, ponajmanje u umjetnosti. Sloboda govora i izražavanja osnove su modernog demokratskog društva, ili bi to trebali biti. Zar ne?
Loading ...
