In Memoriam Miodrag Šaprić- Bato
15.09.2021. napustio nas je Miodrag Šaprić-Bato.
Svi mi iz Starog grada imamo neke nadimke i nekad se niti ne znaju prava imena pa su Crnac,Bato,Konj,Bugar,Slon,Buco,Slobo,Kupus, Ševa,Cigo,Bajo…i ostali da ih ne nabrajam nadimci,a pravog imena sjetimo se nažalost na pogrebima kad nas napuštaju prijatelji iz djetinjstva.
Kompa (ILI SMRT STAROG GRADA)
Ako zaista želiš saznati kakav je tko – pitaj Ulicu!
Ulica sve zna i nikada ne laže!
Mudro i ispravno.
I zaista – nekada se sve znalo. Tada je bilo i lakše i ljepše živjeti.
Rajska podjela na ljude na jednoj, i đubrad na drugoj strani, bila je najpoštenija i najispravnija iz prostog razloga jer je isključivala bilo kakve kulturne, nacionalne, religiozne, spolne, rasne, intelektualne i slične razlike.
Ako si OK, onda si KOMPA, ako nisi onda si đubre! Tu moralnu podobnost i pripadnost određivala je Kompa, Stari grad i ljudi u njemu.
Bilo kakva prijevara ili zabluda mogla je biti samo privremena i veoma brzo provaljena, a zaslužena titula, nosila se cijeli život. Tako da su vremenom i u našem gradu egzistirale raznorazne grupe koje su, na žalost, imale velikog uticaja u doskorašnjim dešavanjima na našim prostorima, svaka na svoj način. Međutim, njihova uloga u svemu tome, kao i slika njihove današnje sudbine bila bi nepotpuna kada se svaka grupa ne bi posebno okarakterizirala.
Šupak! Sa sigurnošću se može ustvrditi da je najniži stadij našeg Sugrađanina bio i ostao šupak. Šupci su dolazili iz svih sredina i bilo ih je jako mnogo u svim društvenim i socijalnim strukturama. Karakteristično za njih je i to da su se mogli pronaći u svim religijama i svim nacionalnostima. Njihov stil življenja se sastojao uglavnom u podmetanju nogu svim drugim ljudima u njihovoj blizini (prije svega kvalitetnijim i vrijednijim od njih samih), od krađa, prevara, intriga, laži, kao i svih ostalih niskih i animalnih poriva.
Šupčina! To je viši stadij šupka, a nižem stadiju se laskalo da je pakšu. To je veoma lukava, prepredena i pokvarena grupacija koja se vješto ubacivala, prilagođavala i uvlačila u tuđe guzice (kriterij je bio da su veće od njih samih) i to uglavnom iz koristi i ličnih interesa. Nije ih bilo teško prepoznati jer im je svima bilo zajedničko da u svakom momentu uzdižu materijalno iznad duhovnog, da puno vole i hvale samo ono što je njihovo, njihovo i samo njihovo, da vole vlast i da se nerijetko bave politikom, jer su i sami bili kurve u duši i nerijetko po profesiji.
Papak je nesto blaži oblik pakšua koji je najčešće dolazio iz prigradskih naselja, sela i iz nižih društvenih i socijalnih struktura. Njihov najveći zajeb je to što se nikada nisu mogli prilagoditi zakonima ulice, mada su cijeli život težili tome. Papak voli selo, miris sijena i balege, Lepu Brenu,Thomsona , Terezu,Olivera i Cecu. Zatvore oči u transu kada čuju “Vjetre sa…”, nerijetko izazivaju i isprovociraju frku kada pocugaju, razbijaju čaše po kaficima, a “poslastica” im je dokazivanje muškosti, dok razbijaju prazne pivske flaše sami sebi od glavu?! Kad priča, papak pretjerano galami i mlatara rukama, obožava cvijetne ili geometrijske dezene na košuljama, a u unutrašnjem džepu sakoića obavezno se nađe nožić u slucaju “Ne daj Bože, nek se nađe…”
Papčina je viši stadij papka, a niži stadij je obogaćen epitetom kalaštura. Za razliku od šupaka, ova romantična grupacija je primitivnija i bezazlenija, mada to pravilo ne vrijedi uvijek. Naime, na osnovu detaljnih ulično-studijskih ispitivanja, pokazalo se da, kada papak postane šupak, što se nerijetko dešavalo, da ta mutacija zna biti itekako opasna. Omiljena profesija im je vojna naobrazba, policajac, portir, vatrogasac i sva ostala “uniformirana” zanimanja i još, ako ikako može, ponešto od oružja.
Na žalost, ova grupacija je bila jedna od najmasovnijih na našim bivšim prostorima što je uvjetovalo čak i nastanak i izgradnju jednog “novokomponiranog” dijela grada koji se zvao “Gornja Vežica”-“Kineski zid”, gdje su preko noći doveli svoje. Mada se tu nije mogao vidjeti nijedan kineski restoran ili zalutali kosooki pekar, ipak su rijetki i “normalni” stanovnici ovog naselja bili prinuđeni slušati jezik koji je u dobroj mjeri podsjećao na kineski: umijesto da kažu ovdje, tamo ili nedavno, u Kineskoj četvrti se govorilo: nu, nuj, en ti neđelju….ojhaaaaaaaaa!!! Vrijedno je zabilježiti i to da se upravo na ovim prostorima, prvi put u našem gradu moglo vidjeti i čuti kako u mnogobrojnim, novootvorenim kafićima, umijesto Black Sabbatha ili Led Zeppelina, rastura ”Oj vjetre & co.” Jel Jozo posto direktor? Nego !
Pičkice su face bez identiteta i u vječitoj potrazi za njim. Vrlo su podložni svim vrstama utjecaja, u ovisnosti od situacija, prilika i neprilika u koje zapadnu i koje su im se nametale. Pičkice smo mogli vidjeti i sresti na velikim svjetskim koncertima u Ljubljani,Milanu, Beogradu, Zagrebu, pa čak i u Beču (uglavnom samo zato da bi po povratku u naš grad mogli pričati o tome), ali i na koncertima narodnjaka i, normalno Bum Cile bum…, kako negdje u prikrajku oduševljeno i zadovoljno tapkaju u ritmu “božanskih tonova”. Pripadnici iz redova ove populacije bili su maheri za ismijavanje papaka, dok su se šupaka uglavnom mudro klonuli, jer su dobro slutili njihov smrad i potencijalnu moć. Voljeli su se lijepo, pristojno i moderno oblačiti i patili su od “marke”, bez obzira da li se radi o garderobi, automobilu ili tehničkim uređajima. Prirodno stanište ove, pičkarske, grupacije uglavnom je bilo “bliže” predgrađe tako da su se, prilikom izlaska u Stari grad, često mogli vidjeti po WC-ima mnogobrojnih kafića, kako (već upotrebljenom maramicom) ili toalet papirom glancaju cipele, skidajući sa njih prašinu ili čak blato.Stvoreni za administrativno osoblje.
Grebatori i đubrad su viši stadiji pičkica, a niži stadij možemo okarakterizirati kao Ljigavce. Mnogi pripadnici navedene grupacije uspješno su se transformirali u vrsne džeparoše i lopove. Zajednička osobina im je da su krajnje neodgovorni i nepouzdani, poročni, lijeni, beskarakterni i prevrtljivi iako se i među njima, mada rijetko, moglo se naći “svijetlih primjera”, koji su zaista pokušavali i bolje i više, ali su na kraju ipak ostajali samo pičkice. Njihov najveći peh se sastojao u tome što nikada nisu bili svjesni da su stvarno pičkice.
Nasuprot svima njima, bila je KOMPA! Kako samo lijepo zvuči ta riječ! Mada iskonsko značenje te riječi ima sasvim drugo značenje, kod nas, kada kažeš za nekoga da je KOMPA, onda to jednostavno znači da je tip OK. Znači da se možeš pouzdati u njega, da te od njega nikada neće zaboljeti glava, da te neće žednog prevesti preko vode, da mu možeš vjerovati i da on od tebe očekuje da mu vjeruješ. Znači da te nikada (bez razloga) neće ispičkati, da nije šupak i da iskreno sažaljeva papke. Ne voli grebatore i kalašture i užasava se gluposti i sile. KOMPA je sinonim za dobrog čovjeka, prijatelja ili susjeda, za iskrenog, poštenog i “pravog igrača”.
Viši stadij za KOMPU je AMIGO, a niži (što je i sasvim prirodno i za očekivati) ne postoji. Ova grupacija je plemenita, humana i solidarna, a jedina mana im je (pa i nije baš neka mana) što nerijetko vole cugati. Ponekad čak i previše, tako da se može, greškom, dobiti nerealna slika o njima. Dešavalo da u cugi izgube osjećaj za vrijeme i prostor, tako da su poneke karakterne crte znale dobiti obrnuti smisao. Međutim, masa njihovih drugih kvaliteta u dobroj mjeri amortizira ovu manu, tako da, mada su porodični problemi učestala pojava kod ove grupacije, oni su ipak i zauvijek voljeni jer znaju voliti i ne ustručavaju se da vole druge i da im poklanjaju svoju ljubav. Žene i cuga su im slabost, ali to je samo rezultat prekomjerne i učestale akumulacije pozitivnih i divnih vibracija, kao i potrebe za oslobođenjem tih osjećaja. U svakom društvu su rado viđeni iz prostog razloga jer su pozitivni, progresivni, spontani, nonšalantni i jer znaju animirati sredinu i iz ničega napraviti feštu. Uvijek su okruženi prijateljima i oni im neopisivo mnogo znače u životu.
Eto, tako je nekada bilo! Znalo se ko je kompa, ko je pičkica, ko papak i ko je šupak. Sve se znalo!
Selekciju je, normalno, pravila kompa iz Starog grada, koja je jedina i imala pravo na to, prije svega iz potrebe za samoodržanjem, ali i iz prijeke potrebe za očuvanjem pravih vrijednosti. I svima bilo dobro.
Ali šta se desilo?
Dođoše neka čudna, morbidna i teška vremena. Probudiše se aveti mraka, pritajene i brižljivo njegovane u bolesnim šupačkim umovima. Pobiše se, religiozno i nacionalno, na sve tri strane šupci i naložiše neke opet religiozne i nacionalistički naoštrene papke i poluljude, jedne na druge! A papci kao papci, jedva dočekali! Sve što je nekada bilo nenormalno – preko noći postade normalno! Proglasiše sami sebi ulogu neke, samo njima objašnjive, ugrožene žrtve i postadoše krvnici! Kao, bore se jedni protiv drugih, a opet svi isto rade! Sve po potrebi i mogućnosti. Šupci zavrištaše mašući zastavama, papci zavitlaše kamama, a pičkice se izgubiše u tome svemu, prepuštajući se zakonu jačeg, ali i ne bježeći od njega. I jedni, i drugi i treći utopiše se u tom “sveopćem narodnom veselju”rata, privatizacije,lopovluka i vrlo lako pronađoše sebe i svoje mjesto u tome svemu, zavladaše i napraviše neke druge, kažu “svoje” podjele!
I bilo bi nepošteno, a ne spomenuti svačiju ulogu u tom paklu. Neko će se zapitati, a šta je sa Kompom? Na žalost, KOMPA je šutila! KOMPA je samo, kao mudro, gledala i šutila. I popušila!
Prođe rat ,prođe 25 godina od rata– šupci se obogatiše, papci se ispucaše i oduživaše, a pičkice se prilagodiše.
Uređivački rad i prevod života Starog Grada ,Rijeka/Fiume na hrvatsko-srpsko-bosanko-slovensko-sj.makedonskog .Tekst doslovno ukraden iz života ! Pa i ja sam iz Starog grada!
PIŠE. Zlatko Moranjak – Buco
Loading ...
