UNESCO bagra , povijesničari i turizam
Piše: FiatLux
KOLUMNA – UNESCO bagra nasnimila lažaniju o Hrvatskoj; Hrvati nula, a sve imaju od Mlečana; jasno „Svecki ološ“ ne kaže da su Mlečani sve pokupili od Arapa, a Arapi ko zna od koga, glavno da se perfidnom emisijom unizi Hrvatska nacija (HRT1, “Čuda UNESCOve baštine” gdje Bagra na francuskom i englezkom naglašava kako sve znamenitosti UNESCO -a nisu od Hrvata, nego svih drugih, koji su u Hrvatskim zemljama pa i samo popišali u prolazu; kao likovi ala neki “znameniti hrvat”: Schwartz, kojeg nam HRT takodjer lažno ugurava. Jasno i o Dubrovniku pričaju kao nekakvom exteritoriju, nehrvatskom , imaju veli UN-Ološ Dubrovnik svoj jezik (glavno da nije Hrvatski), nego valjda Marsijanski!!! Antihrvatska svinjarija prikazuje se, kladim se, s amenovanje Obuljenice i slične bagre! Pa uskoro će Obuljenicu netko predložti i za kakvo priznanje! Jasno, čitam odjavnu špicu, samo inostrana Bagra, od Talijana do Francuza, velikih “prijatelja” Hrvata, a čega jasno nebi bilo da nam na Vlast nisu instalirali dva MEDIOKRITETA, a oni dovukli sa sobom sebi inferiornu uhljeb-bagru, koji naravno na ovakve UNESCO-antihrvatske gadarije, ni da pisne !!!
Klović – izmišljeno. Za one vrapce koji ne znaju, Julije Klovij (Georgius Julius Croata, Giulio Clovio), renesansni je i maniristički minijaturist, jedan od najuglednijih umjetnika svog doba, čovjek koji je oslikavao rukopise za mađarske kraljeve, pape i talijanske kneževske dvorove. Klović ili Clovius rođen je 1498. u Vinodolu kod Rijeke, potpisivao se kao Hrvat (Croata), ali njegovo hrvatsko prezime, kao ni mnoga tadašnja, nikad nije zabilježeno. U vrijeme panslavenske ognjice, preporoditelji su ga “krstili” Clović, Glović, Glavičić i Glavić, u njegovu su zavičaju nalazili slična prezimena, da bi se negdje od sedamdesetih godina prezime Klović kao norma uvriježilo. Međutim, ni jedna od tih slavenskih verzija nema uporište u izvorima, a ono što mi danas znamo samo su latinska i talijanska verzija sitnoslikareva imena.
Tako svi oni koji u Zagrebu kroče Medulićevom ulicom, ili pamte boemsku kavanu Medulić, i ne znaju da je prezime Medulić zapravo totalno izmišljeno, jer se spomenuti slikar zapravo nije tako prezivao. Prezime mu je bilo Meldola, bio je sin mletačkog oficira koji je držao čuku negdje u zadarskom zaleđu. Meldola se rodio u Nadinu na krepkom vlaškom zraku, odrastao je na selu i potpisivao se kao Schiavone (Slaven), ali to još nije dostatan razlog da mu smislimo i fikcionalno prezime. A to nije kraj. Isto takvo izmišljeno ime dobio je filozof s Cresa Patricius (Petrić), umalo da je dobio i Markantun de Dominis (Gospodnetić), a školska djeca i dandanas pod fabriciranim imenima uče klasike poput Gundulića i Palmotića. Naše ulične table zovu ih Ivan i Junije, premda se i u hrvatskim librima svog doba oni spominju samo kao Đivo i Đono. U novoštokavskoj krusadi, ove lokalne, raguzinske inačice očito nisu smatrane za dovoljno “košer” hrvatske, a da bi im se pustilo da kontaminiraju dječje mozgiće.
U vrijeme kad su ova renesansna i barokna gospoda živjela, imena su se prevodila, pa su tako i njihova ostala često upamćena po latinskim i talijanskim prijevodima. U vrijeme kad preporoditeljski intelektualci počinju masovno “ićizirati” pisce, slikare i filozofe, slavenofilska je moda bila takva da su se suvremenici slavenizirali i sami, svojevoljno. Tako je Faggioni dragovoljno postao Bukovac, Fuchs Lisinski, a pisac Weber – Tkalčević. Ali između odluke da se neko svojevoljno slavenizira i odluke da nekog slavenizirate retroaktivno i bez pisanog uporišta golema je razlika, a tu razliku u ovih dvjesto godina još nisu sažvakale hrvatska znanost, leksikografija i historiografija. Udžbenici, enciklopedije i monografije još su i dandanas u Hrvatskoj pune imena koja su naprosto izmišljena za publicističkim pisaćim stolom, a ta praksa nerijetko u inozemstvu izaziva podsmijeh.
U vrijeme kad su se Ilirci dali na masovno izmišljanje nepotvrđenih slavenskih inačica, radili su to u ime jednog vrlo određenog političkog programa. Cilj im je bio zapadnu umjetničku stečevinu zapadnog Balkana prikazati ne kao goli kolonijalni import, nego kao nešto što je domaće, slavensko i što pripada nama, istoku. U ovih stotinjak godina, međutim, hrvatska nacionalna ideologija i strategije samopoimanja doživjele su obrat od 180 stupnjeva.
Danas nikom ne bi palo napamet Edu Pezzija prevesti u Pecića, Gavellu u Gaveljića, Josipa Marottija u Marotića, scenografa Gozzea vratiti u renesansnu inačicu Gučetić. Režiser Šmit danas je Schmidt, njemačka, talijanska i židovska prezimena vratili su tijekom devedesetih izvornoj grafiji bez Gajevih znakova. Pa ipak, iz razloga koje bih volio shvatiti, konfabulacije tipa Klović, Medulić ili Petrić i dalje su čvrsto usidrene u oficijelnim izvorištima znanja. I dalje tamo stoje, kao podsjetnik na naše paranoično zagrađivanje pred većim i moćnim susjedima.
Slavoljub Penkala rođen je 20. travnja 1871. u mjestu Liptovsky Mikulaš u današnjoj Slovačkoj. Rodio se u obitelji Franje i Marije Penkala, gdje je Franjo njegov otac Poljak radio na mjestu višeg katastarskog inženjera. Pri samom rođenju dobio je ime Eduard, a nakon što je došao u Zagreb, preimenovat će u Slavoljub.
Eto, tako nas prikazuju u svijetu kao da Hrvati ne postoje. A gdje su naše građevine , znansvenici, muzeji , strojevi i umjetnine. NEMA !
Loading ...
