Ferruccio Burburan – Zlatko Moranjak: Riječani negiraju svoju povijest
NK Rijeka i ostale teme br.1
Bibliografija radova na temu Rijeke sadrži više tisuća knjiga i publikacija. Najveći ih je broj pisan na njemačkom, talijanskom, mađarskom, engleskom i francuskom jeziku. Najmanje je radova na hrvatskom jeziku, od kojih je većina nastala poslije Drugog svjetskog rata. Arhivski dokumenti nalaze se, osim u Rijeci, još i u Beču, Budimpešti, Trstu, Rimu, Washingtonu itd., tako da se za bilo kakvu ozbiljnu knjigu o Rijeci mora uložiti puno truda kako bi se prikupili relevantni podaci.
U svojoj knjizi „Istra i Kvarner očima stranaca“, Norvežanin Svein Moennesland (profesor emeritus slavistike Sveučilišta u Oslu) za Rijeku je ustvrdio: „ Nijedno drugo područje u Europi nije imalo tako složenu političku sudbinu u desetljećima 20. stoljeća koji su uslijedili po završetku Prvog svjetskog rata, a isto toliko složeno je bilo i u prvim desetljećima nakon Drugog svjetskog rata. Najegzotičniji događaj svakako je intermezzo talijanskog pjesnika Gabriele D’Annunzija, a najsloženije je bilo razgraničenje nakon Drugog svjetskog rata.“
Pamćenje i sjećanje temelj su svakog identiteta, kako individualnog tako i kolektivnog. Jednostavno, oni su potrebni kao protučin zaboravu. Posebno je važno otrgnuti zaboravu pojedine dijelove prošlosti upravo u slučaju Rijeke, grada čija je povijest oduvijek, a naročito od 1945. godine naovamo, bila puna zabranjenih i zaboravljenih dijelova, pravih crnih rupa njegove prošlosti. Većinski udio stanovništva današnje Rijeke, nažalost, u osnovi je „očišćen“ od povijesnog pamćenja i povijesnih uporišta vrednovanja.
Kada je Rijeka u pitanju, komemorativna kultura komunističko-socijalističke Jugoslavije općenito je ignorirala Prvi svjetski rat i razdoblje desetljeća poslije njega, s izuzetkom tumačenja ishodišta talijanskog fašizma i teritorija koje je uspjela dobiti Kraljevina Italija, a na koje je pretendirao tzv. korpus hrvatskog entiteta u Austro-Ugarskoj monarhiji, odnosno Kraljevina SHS. Radi državno – političkog razvoja prilika nakon Drugog svjetskog rata, stranica posljednjih stotinjak godina riječke povijesti još uvijek nije dovoljno poznata, zato što je bila izložena namjerno i umjetno nametnutim ideološkim zamagljivanjima tijekom razdoblja u kojem je Rijeka bila u sastavu DF/FNR/SFR Jugoslavije. Od 1945. godine pa nadalje, o Rijeci i njenoj povijesti, na hrvatskom jeziku, najviše su pisali režimski povjesničari, publicisti, književnici i entuzijasti.
Velika promjena nastaje 2004. godine kada se osniva Udruga „Slobodna Država Rijeka“ i tada se otvaraju novi pogledi na voljeni grad. Udruga je namjerno odabrala ime Slobodna Država Rijeka, međunarodno priznate države (postojala od 1920. do 1924. godine) – koja kao takva de iure nikada nije ni prestala postojati – što mnogi stanovnici grada na Kvarneru ni dan danas još ne znaju. Jedno od temeljnih ciljeva aktivnosti Udruge SDR, još od njenog samog osnivanja, bilo je da u pristupu temama iz prošlosti grada opredjeljenje bude isključivo rad na izvorima (izvornim dokumentima i činjenicama), kao jedini ispravan put u objektivnom prikazivanju povijesti. Sve ostalo pogodovalo bi tek širenju povijesnih neistina. Jedino radeći na izvornim spisima i dokumentima moguće je izbjeći da se ostane u području ideoloških apoteoza.
Uz sve političke prepreke koje su joj ljevičari i desničari na politčkoj sceni stvarali, Udruga je sa Hrvatskim knjiženim društvom pokrenula seriju knjiga i članaka o povijesti grada. Uz njih djeluje i udruga Pro Torpedo čije članstvo također promovira našu povijest i otvara mnoge „crne rupe“. U jednom trenutku, kada je Udruga SDR s entuzijazmom zatražila od Gradskog odjela za kulturu grada Rijeke financijsku pomoć za pisanje knjige o povijesti nogometa doslovno joj je odgovoreno : “To baš i nije naša povijest!“
Možda političari, kako oni lijevi tako i oni desni, misle da povijest prestaje onog trenutka kada oni dođu na vlast i kako sve ono što je prije bilo, više ne (po)stoji. Povijest su činjenice iz prošlosti bile one lijepe ili ne, a na politolozima, kulturolozima, sociolozima je da objasne te činjenice ako mogu.
Nakon nekog vremena pojavljuju se i druge udruge, profesionalni zaposlenici gradskih, županijskih i državnih tijela, novi entuzijasti i svi bi sad nešto rekli o povijesti pa postaje činjenica da se više napravilo na tom planu od 2004.godine do danas nego u razdoblju 1945-2004.
Mnogi građani znaju kakva nam je zastava, tko je Zanella, kako su se zvale ulice grada prije 100 ili 200 godina, kada se počeo igrati nogomet, kada je proizveden prvi torpedo, kada je s radom započela tvornica čokolade. “Dvoglavi orao” se vratio na mjesto gdje treba stajati, a više se ne koristi partizanski posprdni naziv “očerupana kokoš“ (okrugli stol na temu vraćanja statue „orla“ na gradski toranj, kojeg je na jesen 2006. godine organizirala Gradska uprava).
U navali članaka i knjiga ima dobronamjernih i onih manje dobronamjernih, koje forsiraju i ljevica i desnica. Ali bolje je i tako, da se piše, nego muk koji je predugo trajao.
U slijedećm nastavku: Fiumana-NK Rijeka
Loading ...
