DRUGO MIŠLJENJE – Cijela se zemlja “napalila” u obranu zaštićenih najmoprimaca. Svi se “napale” kad se dešava nekakva deložacija. Javljaju se stranke, prosvjednici, političari moraliziraju kako je nedopustivo sirotinju bacat na ulicu… No, ima li sve to ikakvog smisla? Prenosimo komentar I. Cara kakve ostali mediji ne prenose. Kvarnerski prenosi!
Zaštićeni najmoprimci – kakvi postoje u Hrvatskoj – nisu kategorija bliska poimanju pravednog društva. Čini se da u Hrvatskoj malo tko razumije smisao privatnog vlasništva i potrebe (izuzev u ekstremnim situacijama o kojima ovdje ne može biti riječ) njegove neotuđivosti. Jednostavnim jezikom, naprosto nije dopustivo da netko uživa tuđe privatno vlasništvo bez suglasnosti vlasnika.
Nije dopustivo da je netko u stanu protivno volji vlasnika
Svakome prorade emocije te intuitivno zaključujemo: k vragu i privatno vlasništvo, ne možemo sirote ljude bacati na ulicu. Ali ovakav stav – koliko nam se god na prvu čini ispravnim – on to nije!
Pojasnimo. Nije dopustivo tolerirati da netko živi u tuđem stanu ukoliko vlasnik stana to ne želi. Što osoba koja živi u stanu, protivno volji vlasnika, nema drugog izbora naprosto nije problem vlasnika stana. Vlasnik stana trebao bi imati sve zakonske mogućnosti za brzo i efikasno izbacivanje osoba iz svoje imovine koje su u njoj bez njegove želje. Takvo što treba se primjenjivati u svim slučajevima – neovisno tko je vlasnik stana i kako/zašto je osoba ostala bez stana.
Kad su u pitanju zaštićeni najmoprimci žele li vlasnici stanova da im netko – zakonskim dekretom – uživa imovinu za najam od 200 kuna mjesečno, dok je realna najamnina 2.000 kuna? Naravno da ne. Takvo što im je nametnuto jednim izrazito nepravednim zakonom koji ih lišava prava raspolaganja slobodno svojom imovinom na način kako žele. Takvo što je u demokratskim i slobodnim društvima nedopustivo.
Jedna od uloga države je briga o sirotinji, ukoliko država to ne čini, onda ne ispunjava svoj smisao
Problem sirotinje nije na vlasnicima stanova, već na državi da ga rješava
Možemo stvar opravdati argumentom (kojeg često neki izvlače): ako vlasnicima vratimo pravo da odlučuju o svojoj imovino tada će osobe koje su u njihovim stanovima završiti na ulici. Ti su ljudi uglavnom siromašni i ne mogu plaćati pravu tržišnu cijenu najma.
Da, završit će na ulici! Ali pitanje je kakve to veze ima s vlasnicima stanova? Naprosto to nije problem vlasnika stana niti se može očekivati od vlasnika stanova da rješavaju problem sirotinje širom Hrvatske. To je besmisleno i nerealno.
Ukoliko želimo ispravno postaviti stvari morali bismo činiti sljedeće: vlasnicima stanova dati puno pravo i mogućnost da slobodno upravljaju svojom imovinom. Ukoliko želimo biti ispravni, čak se otvara pitanje tko će im nadoknaditi štetu za vrijeme što su drugi uživali njihovu imovinu. One osobe koje su u stanovima i ne mogu plaćatio tržišnu cijenu ili vlasnici stanova tako naprosto žele bivaju izbačene iz stanova.
Što sada s tim ljudima? Kvaka 22 je u tome što problem socijale nije stvar koju trebaju rješavati vlasnici stanova, već društvo. Tko je personifikacija društva? Država (ona ista kojoj poreze plaćaju i ti vlasnici stanova). Znači država – ukoliko želimo društvo koje se brine za svoje članove – kroz socijalne programe treba tim ljudima, koji su ostali bez krova nad glavom, pomoći kako bi imali život dostojan ljudskog digniteta. To znači da država mora imati sustav: socijalnih stanova koje daje po povoljnim uvjetima, mjesečne financijske pomoći ljudima kako ne bi bili gladni, i slično.
Socijalni stanovi i osiguran osobni prihod
Bez mnogo filozofiranja, država bi doslovno trebala izgraditi nekoliko nebodera i stanove u njima smatrati stanovima za socijalu. Slično kao što je Ujedinjeno kraljevstvo 70′ i 80′ godina rješavalo svoje socijalne slučajeve. Postoji li novac za to? Naravno. Novca u Hrvatskoj ima samo je loše raspoređen. Zar doista netko misli da su u Hrvatskoj potrebni toliki župani, zamjenici župana, toliki broj općina, toliki broj službenih automobila u svakoj općini, toliki broj tajnica u svakoj općini, itd.
Razvijene države čak razmišljaju o osiguranim osobnim primanjem. Drugim riječima da svi građani društva imaju od društva (čitaj: države) osigurana mjesečna primanja – neovisno radili ili ne – kako u društvu ne bi bilo ekstremne sirotinje. To primanje ne bi bilo za lagodan život, ali bilo bi dovoljno za ne biti gladnim. Oni kojima je to dovoljno, živjeti će tako. Imat će za hranu, za pivo u kafiću i gledanje nogometnih utakmica ili Big Brothera po cijele dane. Oni koji žele više od svojeg života težit će poslu i osobnom financijskom i inom napretku.
Političke stranke koje se zalažu za zaštićene najmoprimce skupljaju jeftine glasove?
Stranke i politika koje su za zaštićene najmoprimce su u krivu
Hoće li ti ljudi biti na teret društva? Da. ali to su ovako i onako. Kao što oni koji žele napredovati to će činiti neovisno o osiguranom osobnom primanju. Usto – s osobnim osiguranim primanjima – društvo bi nam postalo bolje, jer više ne bismo imali ekstremno siromašne. Ima novaca za to? Novca uvijek ima. Samo je pitanje hoće li društvo tolerirati da ga država troši na način subvencioniranja gubitaka banaka (pod izlikom da to radi za dobrobit građana) ili uvođenjem osiguranih osobnih primanja.
Znači, sve one stranke i političari, koji su jako glasni kako ne treba vlasnicima stanova vratiti pravo upravljanja svojom imovinom su: ili licemjerni i skupljaju jeftine političke bodove na račun sirotinje; ili ne razumiju ništa; ili se zalažu za ne-demokratsko i ne-pravično društvo u kojemu se tolerira otimačina privatne imovine.
(I. Car)
Loading ...
