HRVATSKA – Svi smo puno puta čuli o krahu tiskanih medija. Međutim čini se tiskani mediji žilavo opstaju. Kakvo je stanje s dnevnim tiskom u Hrvatskoj?
Stanje u Hrvatskoj tek djelomično prati svjetske trendove. Dnevni tisak u tehnološki razvijenom Japanu je – vjeorovali ili ne – u uzletu. Prodaja usporedno s prethodnim godinama se povećava. Dnevni tisak u Njemačkoj, Italiji, Velikoj Britaniji i Francuskoj, nakon godina pada ulazi u vrijeme stabilnosti. Nisu to naklade kao prije 20 godina, ali više nitko ne pomišlja o smrti tiskanih medija. Ono što se desilo jest da su tiskani mediji promijenili karakter. Pored tiskanih izdanja tu su elektronička, nekada je bilo potrebno tisuće radnika što danas pokriva njih stotinu, tekstovi više nisu analitički već prevladava žutilo. Dobro ide specijaliziranim medijima koji usko drže svoje područje. Tako je to u svijetu, a što se dešava s Hrvatskom?
Dnevni listovi u Hrvatskoj lažu o svojoj prodaji?
Za razliku od Italije, gdje postoje obveze tiskovina dostavljati podatke, dnevne novine u Hrvatskoj skrivaju svoju prodaju kao zmija noge. Zašto? Jer su podatci – gotovo sigurno – toliko poražavajući i čini se da trendovi koji su prisutni u Europi još nisu stigli do Hrvatske. Ukoliko bi hrvatski dnevni listovi izišli s istinitim podatcima pokazala bi se njihova medijska nevažnost i rastjeralo ono malo oglašivača koji u Hrvatskoj još postoje.
Analitika je vrlo jednostavna. Ukoliko pogledamo prodaju dnevnih novina u Europi postaje jasno da brojevi koje daju hrvatski mediji nisu realni. Jutarnji list, Večernji list, 24 sata slove kao najprodavanije dnevne novine u Hrvatskoj. Vole navoditi brojke od 40.000 do čak 100.000 dnevno prodanih primjeraka. Ali, ukoliko znamo da najjači talijanski list Il Corriere della Sera (koji pokriva 60 milijuna čitatelja) ima prodaju oko 200.000, a njemački velikan Süddeutsche Zeitung (koji pokriva 80 milijuna čitatelja) oko 300.000 dnevno prodanih primjeraka postaje jasno da brojka od hrvatskih 100.000 je besmislena u zemlji od 4,4 milijuna stanovnika.
Italija, Njemačka i Francuska imaju agencije koje prate prodaju, cirkulaciju i čitanost novina i nema muljanja kao u Hrvatskoj. U Hrvatskoj se pušta samim novinama da govore koliku prodaju imaju – i tu tada ima svega i svačega. Do točnih podataka je iznimno teško doći i sve se svodi na “povjerljive podatke koje dobijete po prijateljskoj liniji od ljudi iz same dnevne novine”. Tada povjerljive informacije postaju javnom tajnom i više-manje svi u Hrvatskoj uskoro znaju kakvo je stanje.
U Hrvatskoj gotovo više nema nacionalnih dnevnih novina
Također, iako u hrvatskoj postoje nacionalno distribuirane dovine, dnevni listovi sve su više regionalnog karaktera. Slobodna Dalmacija, Glas Slavonije, Glas Istre, Novi list i Zadarski list to su oduvijek bile, dok “nacionalni” Večernji list, Jutarnji list sve više postaju zagrebačke novine čemu uvelike doprinosi i uređivačka politika tih medija. Jedino se 24 sata drže na nacionalnoj razini i dakako specijalizirane Sportske novosti.
Ako pogledamo sve te “podatke” i zbrojimo 2+2 stvari stoje ovako: hrvatske najprodavanije dnevne novine su 24 sata s prodajom 30.000 – 50.000 primjeraka. Slijede Večernji list s 25.000 – 35.000 primjeraka i Jutarnji list s 25.000 – 30.000 dnevnih prodanih primjeraka. Dvije specijalizirane dnevne tiskovine su Sportske novosti (sport) i Poslovni dnevnik (poduzetništvo). Sportske novosti se kreću oko 15.000 prodanih primjeraka dnevno, dok Poslovni dnevnik teško prelazi 4.000 primjeraka. Sve ostale dnevne novine su regionalne i daleko iza ovih zagrebačkih. Također, sve dosad navedene brojke su pad i do 40% prodaje usporedno s nekoliko godina unatrag.
Regionalni dnevni listovi imaju još lošije rezultate. Nekada su potpuno dominirali svojim regijama, a danas su pred slomom. Slobodna Dalmacija (koja se najviše čita u Splitu i dijelu Dalmacije) te Novi list (koji se najviše čita na Kvarneru) dnevno prodaju manje od 10.000 primjeraka, a po nekim izvorima prodaja zna pasti i do sirotih 7.000 primjeraka dnevno. Glas Slavonije (koji se najviše čita u Osijeku i dijelu Slavonije) vrti se oko 5.000 – 6.000 prodanih primjeraka dnevno.
Ukoliko bi ove tiskovine smanjile svoje troškove (koji još često još uvijek funkcioniraju po principu prošlih vremena gdje postoje velike redakcije iako taj posao je moguće odraditi upola manje ljudi u upola manjim prostorima) još su uvijek u granicama kakve-takve rentabilnosti. Sve ispod ovih brojki je osuđeno na financijsku propast.
Glas Istre (koji se čita u Istri) i Zadarski list (koji se čita na zadarskom području) imaju dnevnu prodaju ispod 5.000 primjeraka. Po dostupnim informacijama bilo je slučajeva u kojima se Glas Istre dnevno prodao ispod 3.000 primjeraka, što je pad od preko 60% usporedno s unazad nekoliko godina.
Stanje s manjinskim listovima još jadnije – država financira, nitko ne čita
Stanje sa tzv. manjinskim listovima još je jadnija. O njima se rijetko govori, jer se ulazi u sklisko područje prava manjina. No ukoliko gledamo isključivo ekonomsku računicu svi su oni posve nerentabilni i financijski neopravdani.
La Voce del popolo su dnevne novine koje izlaze u Rijeci na talijanskom jeziku i predstavljaju kakvu-takvu iluziju malobrojnim ostalim Talijanima o očuvanju talijanske kulture na prostoru Istre i Rijeke. One se distribuiraju se na Kvarneru, u Istri i slovenskoj Istri, a po dostupnim informacijama dnevna prodaja ovih novina zna biti ispod 1.000 primjeraka, dok se dio primjeraka besplatno dijeli talijanskim zajednicama i kulturnim društvima pa se broj malo “napuhne”.
Tijekom ljeta je prodaja nešto veća zbog talijanskih turista i prodaje uz tršćanski dnevni list Il Piccolo, ali se čini da brojke rijetko prelaze 2.000 dnevnih primjeraka. Ovaj list opstaje isključivo zahvalom financiranja iz državnog proračuna i talijanskih izvora.
Srpski tjednik Novosti je u slučnoj situaciji. Prodaja mu se vjerojatno kreće između 1.500 dnevnih primjeraka i uglavnom se dijeli po srpskim kulturnim društvima. Također opstaje isključivom zahvalom financija iz državnog proračuna i srpskih izvora.
Sjećate se halabuke koja se digla nakon što je ondašnji ministar kulture Hasanbegović želio ukinuti ili barem smanjiti državno financiranje manjinskim listovima? Zanemarimo da je riječ o Hasanbegoviću, ali činjenica stoji: ukoliko bi ti listovi bili u tržišnoj utrci istog trena bi mogli zatvoriti svoja vrata. Ima li uopće smisla financirati list koji nitko ne čita? Ima li smisla što se u njihovim redakcijama (na plaći) nalazi lijep broj ljudi? Tadašnjeg ministra su napali da želi želi smanjiti slobodu medija, ali budimo iskreni. Je li smanjenje slobode medija ukoliko želimo ukinuti državno financiranje novina kojeg ustvari nitko ne čita i koje služe samo kao bazen radnih mjesta?
Desni i lijevi mediji
Sjećate se dvotjednika Zarez? Bez financija iz raznih proračuna naprosto se ugasio, jer ga ustvari nitko nije čitao. Slično se nedavno desilo s hrvatskom verzijom Le Monde Diplomatique. Naprosto tu novinu čita izrazito maleni broj ljudi i tržišno nema budućnosti. Ne govorimo o kvaliteti tekstova (napose LMD im izvrsne tekstove), ali to naprosto maleni broj ljudi čita. Mediji su puni kratkih vijesti i žutila te su opsežne analize jednostavno neprivlačne. To se više ne čita.
Zanimljivo je da su obje ove tiskovine lijevo orjentirane pa je njihovo gašenje naljutilo lijeve aktiviste. Ali tržište ne gleda lijevo-desno, njemu je svejedno. Zanimljivo je pak da desno orijentirane tiskovine poput Hrvatskog slova i slične, koji također imaju izrazito malenu prodaju od možda 1.000 primjeraka, ipak opstaju tvrdoglavošću svojih uredništva. Valjda im je važnija njihova iluzija o “misiji obrane nacionalnih interesa” od poslovanja u minusu.
Ništa bolje s tjednicima
Situacija s ostalim tjednicima također je jadna. Karlovački tjednik se kreće 2.000 – 3.000 prodanih primjeraka te opstoji zahvalom financiranja iz gradskog i županijskog proračuna. Slično je s ostalim lokalnim tjednicima koji se nađu na kioscima.
Tjednik 7 dnevno se hvaliti da je najprodavaniji tjednik u Hrvatskoj, ali svi pokazatelji govore da im prodaja varira oko 3.000 primjeraka. Razni Gobusi i Nacionali idu nešto više, ali i dalje teško prelaze 5.000 prodanih primjeraka.
Mnogi gradovi, općine i županije također imaju svoja glasila,. ali kako se one dijele besplatno i posve su ovisne o proračunima nisu obuhvaćene ovim tekstom.
(kv)