Talijanska djevojčica napušta sa svojom obitelji svoj dom. Između 1945. i 1955. mnogi gradovi Kvarnera i Istre opustošeni su egzodusom stanovništva. Među onima koji su napustili svoje domove bilo je i mnogo Hrvata.
DAN SJEĆANJA NA NAŠE SUGRAĐANE, SUSJEDE, PRIJATELJE, RODBINU – 10. veljače obilježava se Dan sjećanja ili Giorno del Ricordo.
Ovaj dan, koji je prvi put obilježen 2004. godine u Italiji posvećen je na sjećanje svih osoba koje su nakon Drugog svjetskog rata bile prisiljene napustiti područje prvenstveno Istre, Kvarnera i Rijeke. Ovaj je dan također posvećen na sjećanje svih žrtava koje su nakon ulaska jugoslavenskih komunističkih snaga u dio tadašnje Kraljevine Italije (Istra, Rijeka, Trst) bile uhapšene, mučene i bačene u kraške jame – fojbe. Bacanje u fojbu bilo je monstruozno. Žrtve bi se međusobno vezivale žicom, a tada bi se nekoliko prvih strijeljalo koje bi zatim bacali u fojbu. Svojom težinom oni su ostale nesretnike povlačili sa sobom.
Bacanje u fojbu bilo je monstruozno. Žrtve bi se međusobno vezivale žicom, a tada bi se nekoliko prvih strijeljalo koje bi zatim bacali u fojbu. Svojom težinom oni su ostale nesretnike povlačili sa sobom.
Titove snage su na taj način likvidirale više tisuća osoba, a povijesna istraživanja dokazuju da je među žrtvama bilo i mnoštvo civila: građani Rijeke i Istre. Podatci također dokazuju da odgovorne partizanske skupine za ove zločine nisu bile sačinjene s partizanima s područja Istre i Kvarnera.
Egzodus stanovništva
Nakon ulaska Titovih snaga u Istru i na Kvarner značajan dio stanovništva, uglavnom u obalnim gradovima, nije novu vlast osjećao svojom. Broj stanovnika koji su otišli s tih prostora varira od 200.000 do 350.000. Ako znamo da Istra danas broji 195.000 stanovnika, a Rijeka oko 100.000 stanovnika, jasno je da je egzodus bio kolosalan. Gradovi poput Rijeke i Pule ostali su prazni. Rijeka je tada izgubila oko 60% autohtonog stanovništva.
Komunistički zločini: nakon ulaska titovih snaga u Rijeku unutar dva-tri dana pogubljeno je bez suđenja oko 700 stanovnika Rijeke. Zločini su činjeni po naredbi najviših jugoslavenskih vođa i provodili su ih uglavnom članovi OZNA-e i partizani koji nisu (!) bili iz Rijeke i Istre.
Posebno na udaru je bila elita: industrijalci, intelektualci, liječnici, umjetnici, književnici, novinari, političari. Tako je stradao i gradonačelnik Rijeke Riccardo Gigante (čiji je otac zaslužan što je Morčić postao simbolom Rijeke) koji je odbio napustiti svoj grad. Jugoslavenska tajna policija ga je uhapsila, mučila i bacila u jamu nedaleko Kastva.
Na fotografiji prepune ulice Rijeke s početka 20. stoljeća gdje građani slave pripojenje Rijeke Italiji. Talijani i oni koji su se takvima osjećali činili su tada većinu stanovnika Rijeke (tada bez Sušaka i Trsata) . Danas Talijana u Rijeci ima manje od 2%.
Protjerivanje stanovništva vršilo se planski i imalo više ciljeva.
1. Početno ubijanje i bacanje u fojbe bila je odmazda za zločine koje su nacisti i fašisti činili nad slavenskih stanovništvom. Ali to je bio samo početak.
2. Uslijedilo je zastrašivanje i protjerivanje stanovništva s ciljem potpunog etničkog čišćenja ne-slavena kako bi se osvojeni teritorij mogao pripojiti Jugoslaviji.
3. Počeo je sukob s tzv. klasnim neprijateljima u kojima su stradali svi (tu su podjednako stradavali i Hrvati, i Slovenci, i Talijani) koji nisu bili oduševljeni novim komunističkim režimom.
4. Zatim je ti bilo mnoštvo najobičnije pljačke. Titove snage uglavnom nisu činili ljudi iz gradskih jezgri, već sa sela. Urbane sredine sa pretežitim talijanskim stanovništvom poput Rijeke ili Pule za njih je bio poput plijena. Mnogi su protjerani kako bi napustili svoje luksuzne stanove u koje su tada useljavani novo-pridošli. Primjer je predivna secesijska villa Münz nadomak Opatije koju su vlasnici morali prepustiti pod prijetnjom oružja i “prodati” za vagon naranča da bi kasnije u nju uselile vojne starješine (koji su se međusobno posvađali kome će pripasti pa je centrala problem riješila tako što je vilu prenamijenila u lječilište).
fojba
Iz svih ovih razloga važno je navesti kako žrtve ovih zločina nisu bili samo autohtoni Talijani Istre, Kvarnera, Rijeke i Dalmacije, već i mnogi autohtoni Hrvati i Slovenci.
Mnogi gradovi su ostajali sasvim pusti! Nakon ovog egzodusa iz temelja se promijenio sastav stanovništva Istre i Rijeke!
Oni koji će ostati, kako bi preživjeli povući će se u sebe. Šutjeti do kraja života. Ili su postajali veći “Titoisti od Tita samog”.
Kako će generacije prolaziti tako će se taj shizofreni osjećaj stapati u jedno. Stoga danas istovremeno, recimo u Poreču, imamo natpise na talijanskom, osjećaj lokalne pripadnosti koji po definiciji ne ide uvijek ruku-pod-ruku s osjećajem nacionalne pripadnosti, kao i javna obilježja koja veličaju Tita, kao i sreća što je s njim Istra stigla u sastav Hrvatske. Jedan veliki miš.maš međusobno kontradiktornih stvari koje čine danas jedinstveni identitet. Ali kako vrijeme teče tako i život ide dalje. Liječe se rane i oni koji su ostali postali su prijatelji s onima koji su stigli, a oni koji su stigli postali su isto tako današnji Riječani i Istrijani kao i oni prije njih.
Nikada više!
Povod obilježavanja Dana sjećanja mora se shvatiti kao sjećanje na sve žrtve, na besmisao rata i na tragediju koja je zahvatila istarsko-kvarnersko područje. Cilj sjećanja mora biti jačanje današnjih prijateljskih veza Talijana i Hrvata i Slovenaca, znajući da se više nikada ne smije ponoviti sukob između njih. Svako ostalo shvaćanje bila bi greška! To se prijateljstvo puno puta i pokazalo. Mnogi su se Talijani i Hrvati borili rame uz rame u Drugom svjetskom ratu, jedni u regularnoj talijanskoj vojsci po pustinjama Afrike, drugi protiv Njemačkog okupatora. Mnogi su autohtoni Hrvati osjećali sram što su im prijatelji Talijani bili prisiljeni otići. Kao što su upravo istarski Hrvati (među kojima i mnoštvo djece onih koji su stigli nakon 1945. u Istru) devedesetih godina zaštitili pravo na talijanski jezik u Istri. Danas se za dvojezičnost u Istri najviše zalažu istarski Hrvati.
(redakcija Kvarnerskog)
Loading ...
