SANDRO DAMIANI: TALIJANSKA MANJINA SE ZATVORILA U SEBE I ONI KOJI VLADAJU VEĆ 27god TO NE MOGU PROMIJENITI

27. lipnja 2018. | Kategorija: Hrvatska
Sandro Damiani

Sandro Damiani

RAZGOVOR - Sandro Damiani naš je sugovornik ovog tjedna. Damiani je poznato ime u Rijeci. Rođen je 1950. godine, sin je pokojne Olge Stancich (rođena Stančić) Damiani, bivše pjevačice i (od 1947 do 1957) šaptačice Talijanske drame Ivana pl. Zajca i pokojnog Alessandra Damiani, bivšega glumca Talijanske drame (od 1948 do 1957 i 1966-1970), novinara i pisca.

Diplomirao u Trstu na Istituto D’Arte Drammatica, radio je kao glumac, asistent režije, novinar, voditelj na Radio Televiziji Koper, direktor Talijanske drame u Rijeci, surađivao je sa Splitskim Ljetom, organizirao je kazališne manifestacije u Solinu, Umagu, Rijeci, producent je predstava “Marlene Dietrich”, “Priča o Edith Piaf”, “Billie Holiday”, “Clara Schumann”… pored Rijeke živio je u Splitu i Firenci.

Razlog našeg razgovora je kandidatura ovog stanovnika Rijeke za čelno mjesto Izvršnog odbora Talijanske Unije (Giunta Esecutiva dell’Unione Italiana), krovne organizacije Talijana u Hrvatskoj i na Kvarneru. Inače, mnogi gradski i županijski statuti istarsko-riječke regije priznaju Hrvate i Talijane kao jedina dva autohtona naroda ovih krajeva. Stoga smo odlučili dati prostora trenutno važnoj temi u toj nacionalnoj zajednici.

Kvarnerski: Zašto ste se uopće odlučili na tu kandidaturu?

D: Da se nisam vratio u Rijeku prije tri godine zbog teške bolesti moga pokojnog oca ne bih se time zamarao. Položaj i smjernice današnje Talijanske manjine, a i sam mentalni habitus onih koji sačinjavaju njenu “vrhušku” nemaju nikakve veze s “onom” Talijanskom manjinom s kojom sam odrastao, još manje s njenim izvornim principima.

Talijanska manjina se zatvorila u sebe. Živi, odnosno životari, nekako samodopadno i ne shvaća da na ovaj način sebi gradi grob. Jedini način kako se može opstati jest da sebe postavi u takav položaj kako bi bila neophodna državama/društvima kojima materijalno, duhovno i kulturološki pripada.

DAMIANI: Talijanska manjina se zatvorila u sebe. Živi, odnosno životari, nekako samodopadno i ne shvaća da na ovaj način sebi gradi grob.

K: Što to točno znači? Zar Talijanska manjina nije već sasvim inkorporirana u ovaj prostor?

D: Pojasniti ću. Zašto bi mladić iz miješanog braka odlazio u manjinsku stvarnost, ako u njenom okruženju ne nalazi ništa što bi ga zadovoljilo? On, odnosno njegova će obitelj iskoristit mogućnost pohađanja manjinske škole radi boljeg upoznavanja jezika ili povijest Italije. Ali što nakon toga?  Učenici dok pohađaju talijansku srednju školu moraju posjećivati Talijansku dramu, neke manifestacije koje se održavaju u Talijanskim zajednicama, ponekad prelistaju La Voce del Popolo i to je sve. Kada jednom dođu do diplome – nestaju. O tome ja govorim. U zadnjih desetak godina veliki broj intelektualaca Talijanske manjine je okrenuo leđa matičnoj ustanovi i odsutni su od života manjine.

K: Druga osoba koja se kandidirala za istu poziciju je Marin Corva, kojega podržava kandidat za predsjednika Talijanske Unije Maurizio Tremul. Jednom prilikom ste rekli ukoliko vi budete izabrani, Tremul mora otići. Koji su razlozi tog vašeg stava?

D: Mora otići u smislu da bi sam trebao učiniti taj korak. Na kraju krajeva on, koji inače vlada već 27 godina, a za mene kaže da ja “pripadam prošlosti”, ne samo što zastupa onu “viziju” protiv koje se borim, već deklarativno se postavlja protivničkim stavom. Zato je i izabrao Corvu da mu bude pulen.

DAMIANI: Tremul vlada 27 godina, a za mene kaže da pripadam prošlosti

K: A financije Talijanske Unije? O njima često pričate.

D: Današnja je Unija neka vrsta firmice, koja dobiva hrpu novca iz Italije i njome se razbacuje bez cilja i vizije. Da se razumjemo, tu se ne radi o nekakvoj krađi. Ali, trošiti ogroman novac koji pristiže it Italije na način kako to čini Unija jednako je s moralne strane krađi.

K: Imate kakve dokaze za te svoje tvrdnje?

D: Dokaz su postupci Vlade Republike Italije. Mic po mic Rim prestaje pumpati novac za talijansku manjinu, za njene lokale i polu-amaterske smotre. Sa sve većom “nervozom” predstavnici Republike Italije ulaze u školama manjine, u kojima gotovo pa da se izvan satova i ne čuje talijanska riječ. Za koga i zašto bi Italija trebala ili morala svake godine davati 3, 4 milijuna eura?

K: Što mislite o Furiu Radinu? Saborskom zastupniku izabranom u kvoti talijanske nacionalne manjine koji je u Saboru od daleke 1992. godine. Ne čini li vam se to predugo? Kako je moguć takav fenomen “monolitnosti” unutar talijanske nacionalne zajednice?

D: Radin je veoma dobro obavljao tj. obavio svoj posao. Čak je postao uzor drugim manjinama iz Hrvatske kako se postaviti prema domicilnoj državi: borba za manjinska prava uz potpuno poštovanje i lojalnost prema zemlji u kojoj su se manjinci rodili i imaju veći dio svojih korijena.

DAMIANI: Corva je pulen Tremula. S druge strane Furio Radin dobro obavlja svoj posao i uzor je mnogima.

K: Mnoge vaše birače zanima što mislite o izvjesnom referendumu koji nagovješćuje ukidanje saborskih mjesta za manjine kakve postoje danas. Točnije, Talijani bi se u tom slučaju kandidirali na općim listama kao i svi ostali građani. Što mislite o tom prijedlogu?

D: Ukidati saborska mjesta, znači brisanje i prekrajanje povjesti. Onoga dana kada će Ustav takvo nešto usvojiti, morati ćemo se prilagoditi. Do tada, sve je to jedna velika nula. Smatram da manjinsko stanovništvo ima pravo glasati i za “svog” zastupnika, kao i za zastupnika bilo koje stranke, s tim što izbor svoga zastupnika bi se trebalo regulirati izvan konvencionalnih političkih izbora zato što upravo Ustav daje to pravo.

K: Smatrate li da bi Rijeka trebala biti dvojezična, na isti način kako je dvojezična recimo Pula?

D: Ona “povijesna” Rijeka trebala bi to biti preko “tabelarnog bilingvizma”. To je neka vrsta zrcala svoje prošlosti: kale, ulice, trgovi i riva trebaju biti označeni sa svim imenima što su imali kroz povijest. Dakle, ne puki prijevod današnjih imena. Ne znam postoji li u svijetu takav primijer. Ovdje je bio priličan broj država i mislim da je to bogatstvo ovoga grada.

HNK Ivana pl. Zajca

HNK Ivana pl. Zajca

K: Tijekom posljednjih mjesec dana vidimo javnu polemiku vas sa intendantom HNK Ivana pl. Zajca, Marinom Blaževićem. Uputili ste na njegov račun oštre kritike.

D: Dolaskom Mani Gotovac na ovamo, s iznimkom perioda dok je intendantica bila Nada Matošević, Zajcem su vladali i vladaju ljudi koji nemaju veze s poviješću kazališta i njenom tradicijom.

Jedan primijer. U Zajcu je izolženo nekoliko scenskih slika pokojnog talijanskog tenora Gina Bonelli, koji je dvadesetak godina bio naš glavni operni pjevač. Kada sam prije godinu dana govorio o njemu ravnatelju Opere, jednostavno nije znao o čemu govorim. Ali nije on kriv. Već godinama se ne gaji nikakav odnos prema kazalištu i prema ljudima koji su ga stvorili. Na sreću, Petar Kovačić je inteligentan i znatiželjan, dokumenirao se o Bonelliu, dao sam mu broj Bonellieva sina u Italiji i tako se dogovorili za tu “uspomenu”.

Drugi primijer. Prije par tjedana, Grad je uručio Zdenku Botiću Nagradu za Životno djelo. Znate tko ju je predložio? Ne HNK, ne HKD, ne bilo koja kulturna ili umjetnička riječka institucija, već moja supruga, Nacionalna dramska prvakinja Ksenija Prohaska. Zašto i kako se to dešava? Zato jer kada netko vodi jednu ustanovu, a nema nikakve veze s njenom prošlošću, onda nema ni kulturološku ni sentimentalnu vezu. Jedini mu je cilj veličanje svojeg ega.

K: Kako to mislite? Temelji se taj vaš stav na nekim činjenicama?

D: Da. To se vidi upravo u odnosu kojeg su imali prema Talijanskoj drami. Sedam sam godina bio njen direktor, niti jedan intendant se nikad nije usudio da mi kaže što da stavim na repertoar, s kim da idem u koprodukciju, kojeg umjetnika da angažiram. Današnji intendant, ako nešto mu se ne sviđa on će odlučiti što i kako. On kaže, to je po Statutu. Ali po Statutu su bili i oni prethodni pozitivni primjeri.

Da se vratimo mome periodu “ravnanja” Talijanske drame. 26 produkcija, od kojih 11 koprodukcija, neki uz potporu Grada Rima, Firence, Milana, Napulja… Sve je bilo tako posloženo da su ti gradovi financirali kazališta koja su surađivala s nama. U 7 godina Talijanska je drama gostovala sa 11 predstava i preko 250 puta u Italiju. Čak su RAI i Berlusconijev Mediaset govorili o nama. U talijanskom se kazališnom ambijentu i kazališnim novinskim rubrikama nikada nije toliko govorilo o kazalištu u Hrvatskoj. To smo mi radili. Dok su sada Gotovac, Frljić i Blažević padobranci koji su se spustili u Rijeku samo zahvaljujući političkim vezama. Veličanje njihova rada je samo “prašina u oči” i daleko su umjetničko i kulturno vrijednije bile sezone u doba Sokolića, Crnčevića, Gašparovića, Šestana. Kada bi ovi današnji ljudi vodili nogometnu reprezentaciju, ona bi se istakla po prekrasnim bojama majica i frizuri igrača, ali bi zato igrala Županijsku ligu, a ne svjetsko prvenstvo.

Sandro Damiani

Sandro Damiani

K: Vaš habitus je ipak kultura. Smatrate da je kultura jedan od najvažnijih načina očivanja talijanstva na ovim prostorima?

D: Da, apsolutno. Ali kultura nje stvar muzeja i medalja. Busati se u prsa “mi imamo Dantea, mi imamo Krležu, mi imamo Tolstoja, mi imamo Hugoa” ništa ne znači. Znači ono što se iz dana u dan stvara. Naravno, što je “jača” muzejska kultura nacije kojoj pripadaš više će ti “napora” trebati da ne kvariš prosjek, odnosno da budeš primijer svojoj stvarnosti i njenoj okolici.

K: Iako mnogi to ne vole čuti, činjenica je da ovi prostori su povijesno naslonjeni na bliske talijanske regije. Smatrate li da Istra i Kvarner suviše malo komuniciraju i surađuju sa Friuli Venezia Giulia i Venetom?

D: Smješno je to kako se hrvatski “sjevernjaci” busaju u prsa sa svojom austrijskom/germantskom prošlošću, a bili su kmetovi i sluge tim Austrijancima. Nama primorcima se prebacuje naša venecijanska i venetska prošlost. Ali povijest je povijest. Gotovo čitav jedan milenij Jadransko se more zvalo “Golfo di Venezia”.

DAMIANI: Potrebna je veća suradnja 

Suradnja je potrebna, ali sa svim regijama i gradovima u okruženju: od Slovenije i Bosne, do Albanije i Crne Gore. Ali naši vrli lokalni političari to uopće ne šljive. Samo krajem srpnja počinju moliti kao bi nam obala bila preplavljena Talijanima s druge strane Jadrana.

K: Što mislite o dva nova vodeća čovjeka Italije, o Luigiju di Maiu i Matteu Salviniju?

D: Davno sam se prestao baviti talijansko-unutarnjim političkim kretanjima. Dosta mi je bilo dvadesetak godina novinarstva u Italiji. Iako imam talijansko državljanstvo, ne idem tamo glasati, jer smatram – bez obzira što kaže talijanski ustav – da na to nemam pravo.

 

(u Rijeci, 27.6.2018.)

podijeli ovu vijest... Share on FacebookTweet about this on TwitterPrint this pageEmail this to someone