RIJEKA ZA RADOZNALE – Rothschildi & Rijeka
Piše: Nenad Labus
Sjećanja na Rijeku u zadnjoj četvrtini XIX. stoljeća u pravilu prati jedan ton nostalgije, žal za izgubljenim vremenom u kome je Rijeka poput najudobnije engleske fotelje: solidna i stabilna, a opet tako udobna i mekana, poput perca. Obično se to pripisuje velikim ulaganjima mađarske države u njihovu jedinu pomorsku luku sa željom da se omogući mađarskim proizvođačima izlazak na svjetska tržišta i napokon nešto privredi na izvozu i prodaji viškova tih roba.
No, pogledamo li riječku industriju koja se također uz velika ulaganja razvila paralelno s izgradnjom luke, vidimo da je u pitanju proizvodnja torpeda, koja u jednom času pokriva potrebe takoreći svih ratnih mornarica na svijetu; ljuštionica riže i tvornica škroba, prva u Mađarskoj i najveća u cijeloj monarhiji; rafinerija nafte, također najveća u monarhiji, koja pokriva oko 30% svih potreba crno-žute monarhije; tvornica bačava i sanduka, najveća u monarhiji; tvornica kakaa i čokolade, opet najveća … Torpeda, riža, štirka, nafta, kakao … Tipični mađarski proizvodi!
Pogledamo li sad odakle novac za ova poduzeća, tko je u stvari uložio u početke i samu izgradnju, vidimo sljedeće: tvornica torpeda „Whitehead & co.“ obiteljski je poduhvat za koji je novac prikupio Robert Whitehead zajedno s Giovannijem Ciottom, svaki popola. Prva mađarska ljuštionica riže i tvornica škroba, moderno postrojenje na Ponsalu od početka je elektrificirano i ima najmoderniji protupožarni sustav. Sjedište tvrtke je u Budimpešti, a osnivač je Mađarska opća kreditna banka (MÁH)[1]. Trošak, sitnica, a raspolagala je s 800.000 fiorina, što je oko 1.904.762 kruna.[2]
Rafinerija nafte, također je, u času izgradnje, najmodenija u Evropi, a podignuta je također na Ponsalu, uz samu zapadnu granicu Ljuštionice. Ispred nje je prvo nasuto more s materijalom od iskopa i poravnanja terena, a potom sagrađena i vlastita luka s lukobranom i mjestom za šest brodova. Osnivač je, nećete vjerovati, opet Mađarska opća kreditna banka, uz trošak koji opet nije poznat, ali je s nekom „crkavicom“ pripomogao i Creditanstalt iz Beča. Zna se, međutim, da su Mađarske državne željeznice (MAV) povezale rafineriju s ostatkom svojih pruga na svoj trošak od samo 1.320.000 fiorina (oko 3.142.000 kruna).[3]
Tvornicu bačava i sanduka osnovali su 1875. Luigi Ossoinack i njegov šogor Eugenio Baccich, s novcem, ne zna se točno, ali prema kasnijim zbivanjima i općenitom modelu, od … pazi, pazi! … Mađarske opće kreditne banke! Tvornicu su smjestili na najistočnijem kutu zemljšta na Ponsalu, a kasnije se, 1881. godine, zapadno od njih smjestila i Ljustionica riže. Posao je svakako dobro išao, jer se sva roba prevožena željeznicom, osim one u rinfuzi, pakirala bilo u sanduke, bilo u bačve.
Konačno, Tvornica čokolade. Osnovana je 1896. godine, a za nju je sagrađena trokatnica u tadašnjoj via Serpentina (danas Zvinimirova). Ulagač je … surprise, surprise … Mađarska opća kreditna banka. Samo što tvornica čokolade nema sjedište u Budimpešti, već u Rijeci, u via Albergo vecchio 2 (danas ), gdje je inače bilo sjedište riječke podružnice banke!
Sad je trenutak da se malo vratimo u povijest. Bit će još takvih trenutaka, ne brinite!
Pruga Liverpool-Mancester bila je trijumf Stephensonove lokomotive „Rocket“, a otvorena je u rujnu 1830., pa je do kraja 1837. prevezla oko tri milijuna putnika. U tom periodu od dakle 2555 dana. ostvarila je 48716 polazaka, što daje otprilike 2,5 vožnje dnevno za oko 60 putnika po turi![4]
Prava prilika za isplativo ulaganje, ali Natan Rotschild je zakasnio u prepoznavanju prilike, pa mu je jedino preostalo da na priliku za ulaganje u željeznice ukaže ostaloj četvorici braće. Natan je sjedio u Londonu, Salamon u Beču, James u Parizu, Carl u Napulju, a Amschel u Frankfurtu. Francuska javnost, zajedno s kraljem, bila je negativno raspoložena prema javnim ulaganjima u željeznicu. Jednako tako i austrijska javnost, a car Franjo I. bio je rezolutno protiv ove novotarije, da vas umjesto para dobrih konja po svijetu vuče nekakav stroj![5] Salomon Rothschild, dakle onaj u Beču, već je 1829. saslušao prijedlog profesora bečkog Politehničkog instituta Franza Riepela, koji je bio stručnjak za rudarstvo. Povezao ih je bečki trgovac Samuel Wiedemann, koji je poslovao sa Salamonom. Riepelov prijedlog je bio da se po ugledu na Englesku, željeznicom povežu rudnici ugljena s Dunavom. Salamon je odmah pomislio kako bi bilo isto korisno povezati rudnike soli u Vieliczki s Bečom. Onda se slučilo tako da je car Franjo I., pokoj mu duši, umro, a na prijestolje je zasjeo car Ferdinand II., nevičan u državnim poslovima, pa je grofovima Metternichu i Kolowratu služio kao automat za potpisivanje dokumenata s odlikama, koje bi sami donijeli.[6]
Car Franjo umro je 2. ožujka, a već 15. travnja, na mig grofa Metternicha, Salamon šalje zahtjev za dodjelu koncesije za izgradnju pruge od Bochnie do Beča. Bila je to prva željeznica na evropskom kontinentu.
Malo kasnije je Salamon shvatio, kad već tako pogoduje i ulaže u željezaru u Vitkovicama, mogao bi je baš i kupiti, pa to i čini 1843. kroz svoju „osobnu“ banku S. M. von Rothschild i osposobljava je i modernizira za proizvodnju željezničkih čeličnih šina.
Da ne duljim puno sa željezničkim peripetijama, samo ukratko navodim uglavnom činjenice bitne za razumijevanje situacije u Rijeci i s Rijekom.
Spoj Beča s Jadranom tj. Trstom građen je dugo, od 1838. sve do 1857., jer se u međuvremenu zbilo najprije podržavljenje svih pruga u Austriji i ekskluzivno državno ulaganje u projektiranje i gradnju pruga, a kad je država napokon priznala da je spoznala da nema novaca za takvo što, došla je 1848. i revolucije, pa je svako dalje ulaganje jednostavno prestalo sve do 1851./1852., a država je napokon prodala koncesiju na tu prugu međunarodnom konzorciju koji je predvodio Salamonov brat James iz Pariza i u kome je prevladavao francuski kapital.[7] Taj će konzorcij ubrzo postati privilegirano Društvo južnih željeznica. Društvo će 1862. sagraditi i odvojak svoje južne pruge Beč-Trst od Zidanog mosta do Siska, a potom i spoj Zagreba s Karlovcem (1865). Zatražit će i koncesiju za prugu od Karlovca do Rijeke.
Nedugo potom Mađarska je vlada odlučila kako na njenom području neće biti privatnih pruga ni željezničkih društava, već će sve pruge i vozna sredstva biti u vlasništvu državne kompanije Kr. Mađarskih željeznica. Tako se Društvo južnih željeznica našlo u situaciji da mađarskoj državi mora prodati pruge, mada uz odštetu, praktički od Zidanog mosta preko Zagreba sve do Siska te prugu od Zagreba do Karlovca, kao i koncesiju na prugu do Rijeke.
Dvije godine prije završetka južne pruge, dakle 1855, Salomon u Beču osniva konzorcij privatnih banaka organiziran u novu vrst banke, prvu u Austriji i nastalu po ugledu na pariški Credit mobilier. Naziva je Credit anstalt (dalje: CA) i stoji joj na čelu, kao većinski vlasnik, dakako.[8] Dvije godine kasnije, CA otvara nekoliko podružnica, jednu od njih u Budimpešti. Ona posluje sve do potpisivanja austro-ugarske nagodbe (1867.), kad CA u Budimpešti osniva Mađarsku opću kreditnu banku (MÁH), koja je odmah postala i mađarski državni bankar. tj. banka kod koje država podiže kredite. A od 1871. s Mađarskom općom kreditnom bankom ona budimpeštanska podružnica CA je fuzionirana i nestala, a potom je Mađarska opća kreditna banka 1873. postala član CA konzorcija i još tješnje surađuje s CA.[9] I sad, u tome vidim određenu dozu tragikomike: mađarska država posuđuje novac od Mađarske opće kreditne banke za isplatu odštete za nacionalizirane pruge Društvu južnih željeznica. Mađarska, dakle plaća kamate Salomonu za novac koji će dati Jamesu Rothschildu!
Na isti način mađarska država servisira i finaciranje izgradnje pruge Karlovac-Rijeka, a jednako i izgradnju riječke pruge.
Kad je konačno karlovačka pruga MAV-a dovršena, ispostavilo se da kasni nekoliko mjeseci za prugom koju je Društvo južnih željeznica sagradilo kao odvojak svoje pruge od Beča do Trsta. Pruga Sv. Peter – Rijeka[10] bila je predmet ugovora Ministarstva finacija u dogovoru s Carskim erarom, s jedne strane, i Društva Južnih željeznica s druge strane. Prema ugovoru trebala je biti dovršena do 1. VII. 1872., ali je zbog nepredviđenih teškoća s klizištima i slično, zakasnila oko godinu dana, tako da je otvorena 20. VI. 1873. Očito su James Rothschild i drugi francuski ulagači poželjeli da i sami sudjeluju u zaradi koja se smiješila zbog izgradnje riječke luke.
No, sreća se nasmiješila još jedan put u vezi s tom prugom. Netko od Rothschildovih, a najverojatnije svi skupa, kako su običajno ulazili u obećavajuće velike projekte, započeo je projekt s braćom Nobel oko crpljenja nafte na Kaspiju. Jedna od posljedica bila je gradnja rafinerije nafte na Ponsalu. Da se ne pomisli kako se CA miješa u mađarske poslove, cijeli posao je zamaskiran u investiciju Mađarske opće kreditne banke, a za mir u duši Mađara, sjedište rafinerije smješteno je u Budimpešti. Oni, kao upravljaju.
Što se ljuštionice riže tiče, sva riža i štirka do toga doba nabavljana je već obrađena i prerađena u inozemstvu, tako da je ova riječka firma zadovoljavala bar dio domaćih potreba. Kasnije će njezina potreba za dobavu sirovina inicirati još jedan investicijski pothvat Mađarske opće kreditne banke, osnivanje brodarske tvrtke Oriente.
Na koncu, još jedan prijedlog za razmišljanje, baziran na tradiciji krimića: prati trag novca i ustanovi tko će imati stvarne koristi od počinjenog. Kako je sve bazirano na indicijama, a ustvari nema nade da će se istina ikad naći, to mi je zapravo jedini način. S potpisivanjem austro-ugarske nagodbe pokrenuta su još dva procesa. Jedan je povratak statusa Rijeke u stanje prije 30. VIII. 1848., tj. u stanje „corpusa separatuma“ i povratak mađarskih guvernera na čelo Rijeke. Drugi proces je hrvatsko-mađarska nagoda i s njom u vezi traženje Hrvatske da se Rijeka uklopi u Hrvatsku. I na ovome problemu, uz ostale, lomljena su koplja godinu dana između mađarskih i hrvatskih pregovarača. Kad je tekst nagode konačno usuglašen, svečano je prepisan u odgovarajuću povelju i trebalo ga je još samo proglasiti, kad se ispostavilo da je preko originalnog usuglašenog teksta §66 prelijepljen komad papira na kome je ispisan novi tekst, koji rješavanje riječkog pitanja odlaže u neodređenu budućnost, a uspostavlja provizorij po kome će Rijeka provizorno biti pridružena kruni sv. Stjepana.
Moje rješenje misterija pretpostavlja, da se tako izrazim „birokratsku gerilu“ iz krugova bliskih Creditanstaltu, kome takav status Rijeke najviše odgovara, jer je to status najbliži eksteritorijalnosti koji se u danim okolnostima uopće dade postići. Zašto Creditanstalt? Zato što su imali i interes i sredstva, a vjerojatno i priliku. Bilo je dovoljno u nekom času nekog od dvorskih pisara, kojih na dvoru nikako ne manjka, korumpirati laskanjem ili/i mitom, pa bi cijela stvar mogla biti riješena u zapravo kratkom roku. Najvažnije je bilo ne ostaviti trag, koji bi onda dalje mogao buditi sumnje.
Da je slučajno bilo drugačije, danas vjerojatno ne bismo govorili ni o riječkoj luci, ni o njezinoj industriji, a pitanje je što bismo imali reći o prosperitetu.
Ovim tekstom htio sam potaći razmišljanja koja se ne zaustavljaju na površnoj slici idile o brižnoj Mađarskoj koja zbog rješavanja vlastitih problema s izvozom svojoj najdražoj luci pruža sva blaga ovog svijeta. Da, po meni iza Mađarske je morala stajati neka sila tipa “stoliću prostri se” koja je pumpala potreban novac, zapravo enormne količine novca; a budući da imamo posla s nacionalistima (mađarskim) u ovom slučaju, morala je postojati još i sila koja je bila u stanju između ponuđenih projekata trezveno izabrati one s razumnim izgledom na uspjeh. A to nikako nisu mogli biti političari, pogotovo ne oni koji ugađaju srcima domoljuba.
Istovremeno, ne mislim da je u početku postojao bilo kakav “paklenski” niti “čudotvoran” plan koga se “igrač iz sjene” striktno držao. Ne, mislim da je bila u pitanju samo “dobra prilika” koju je već spomenuti “igrač iz sjene” umio dobro iskoristiti i poentirati na vlastitu korist i korist svih učesnika.
Dakle, općenito mislim da je iza projekta izgradnje riječke luke, u financijskom smislu, stajao Salamon Rothschild, koji je i inače ulazio prvenstveno u velike infrastrukturne poduhvate i rado ih financirao uz kamatu primjerenu primjerenu riziku. I uopće ne mislim da je u tome bilo išta neprimjereno ili štetno, jer su svi akteri u tom projektu ostvarili korist, a s druge strane, nitko drugi od učesnika, a ni konkurenata, ne bi sam uspio osigurati potrebna sredstva. Niti izdaleka!
Pišem ovaj tekst u nadi da bih mogao bar nekog od istraživača potaknuti da u Londonu, gdje je veliki arhiv obitelji Rothschild, potraži tragove ovog projekta, ako ih još ima. Braća Rothschild bila su u stalnom kontaktu,[11] A možda se kakvo iznenađenje još krije i u Beču (u arhivi Crediranstalta) ili Budimpešti (arhiv Mađarske opće kreditne banke), među sačuvanim zapisnicima sjednica predsjedništva.
[1] Magyar Általános Hitelbank.
[2] Márton Pelles, La storia delle società industriali di Luigi Ossoinack (1875-1913), str.. 64.
[3] Idem, str. 67.
[4] Tri milijuna putnika i 48716 polazaka su podaci iz pisama Lionela Rothschilda, tada britanskog ambasadora u Beču, grofu Metternichu, a ostali brojevi su moja domišljanja. Up. Melanie Aspey, Making Tracks: Promoting The Rothschild Archive as a Source for Railway History, The Rothschild Archive, London, United Kingdom, str. 1.
[5] Ni u kolijevci željeznice, dakle u Britaniji, u visokim sferama željeznica nije naišla na podršku. Vojvoda Welington je to izrazio ovim riječima: „Željeznica služi samo nižim klasama da se besposleno vozikaju tamo-amo.“
[6] V. više u: Morton Frederic, I favolosi Rothschild. Jolly Rizzoli 1966. str. 96 et passim.
[7] Kupili su Južne željeznice 1858. za 100 milijuna guldena. V. Aspey, op. cit. str. 4.
[8] lgar Edward, Handbook on the history of european banks. European Assotiation for banking history, Frankfurt a/M
[9] Kövér György, Bankárok és bürokraták (Bankari i birokrati), str. 93.
[10] R. G. Bl. Nr. 138.
[11] Arhiv čuva preko 20.000 pisama koja su braća pisala jedan drugom. U ovom času se pisma prepisuju i bit će dostupna i na internetu. V. Aspey, op. cit. str. 5.
Loading ...
