RIJEKA ZA RADOZNALE (1) – NIKAD JE VELIKA RUPA

9. rujna 2013. | Kategorija: Kultura

indeficienter3Čast da bude prvi tekst u novoj rubrici kvarnerskog RIJEKA ZA RADOZNALE dobio je odlična, sarkastična i nadasve točna analiza Nenada Labusa. Ovaj poznati riječki lingvist, konzervator, proučavatelj povijesti Rijeke donosi nam koliko je na ovom našem prostoru bilo (ne)ozbiljno ozbiljno shvaćati državna uređenja.

NIKAD JE VELIKA RUPA
(objavljeno u “Rijeci za radoznale – fijumanologija 2” 2009. godine)

Piše: Nenad Labus

Najprije je Rijeku od nepoznatog gospodina zauvijek u vlasništvo dobio patrijarh u Akvileji. Slovenci kažu oglejski, a Hrvati oglajski. Oglajski je patrijarh dao zatim Rijeku na upravljanje gospodi Devinskima. Valjda su bili jako dobri. No, gospoda su nešto krivo shvatila jer su u sljedećoj generaciji, ili u onoj koja joj je uslijedila, počeli smatrati da je Rijeka njihova. Ako i ne oduvijek, a ono zauvijek.
To je pak trajalo puno godina, do 1400., kad su Devinska gospoda izvoljela izumrijeti, pa su Rijeku naslijedila gospoda Walsee. To je odmah bilo zauvijek.
Potrajalo je 83 godine, do 1483. Tad su i gospoda Walsee izvoljela izumrijeti. Naslijedio ih je Friedrich III. Ne samo gospodin, već i Njegovo Apostolsko Veličanstvo Car Svetog Rimskog carstva njemačkog naroda. On je iz kuće Habsburg, nadvojvoda austrijskih. Tako je Rijeka postala porodično imanje Habsburga. Zauvijek.
Sad vječnost potraje još duže, sve do 1753., kad je tadašnja carica, Njezino Apostolsko Veličanstvo Marija Terezija, kao svako spomena vrijedno žensko, odlučila kuću držati uredno i čisto. U tu svrhu osnovala je Trgovačku direkciju pod Trgovačkim direktorijem u Beču. Mada mišljeno zauvijek, potrajalo je do 1772., a budući da je bilo kratko, izazvalo je nedoumice pa se već 1776. ista Ona sama Marija predomislila i utjelovila zauvijek Rijeku Hrvatskoj, ali je već za tri godine lagašno rekla ma ne, ne, nego kruni Sv. Stjepana Kralja. Kao posebno tijelo. Corpus separatum. Pa još adiectum. Dok je svijeta i vijeka. Normalno.
Ali, već vrijedni sinak Josip imao je posebne ideje o državi, pravu, pa i vječnosti. Sve je krunovine lijepo izmiješao, da se nije znalo ni što je glava, ni što rep. No, taj brzo umre, pa mu dođe brat, al’ ne stigne pravo ni zasjesti na prijesto, kad eto ti Napoleona s njegovim idejama. Sloboda, Bratstvo, bla bla, truć truć. Insomma, osnuje Napoleon Ilirsku kraljevinu, kao dio slobodne Evrope. Kažu da je mislio zauvijek, ali bit će da se šalio, jer i on i Ilirija, kao repatica tek što zablista, već nesta. Ni traga vječnosti.
Pantha rhei, ali u Habsburškim zemljama 1813. sve se vrati u Vječnost, odnosno kako je bilo prije 1792. I kad jednom pođe, vječnost potraje devet godina. Zatim krenu još natrag, jer Rijeku 1822. predadoše međ krunovine Sv. Stjepana, kako je već i Slavna pretkinja, Milőstiva c. i k. Marija Terezija, pokoj joj blagoj budi duši, namislila bila i u stvarnost provela.
I taman kad se sve uhodalo kako valja, kad neki već i povjerovaše u Vječnost, uzjoguni se u carevini nešto Mađar, a na Sušaku ustaše Bunjevac i drugovi, pa hap! privedoše Rijeku presretnoj materi Domovini, Kraljevini Hrvatskoj i Slavoniji, zauvijek.
Ova vječnost potraja do Ausgleicha 1868., a po njemu Rijeka od 1871. pade na brigu Ugarskoj. Doduše kao posebno tijelo (corpus separatum) i privremeno, do konačnog rješenja i dogovora zainteresiranih strana. Normalno, brzopletoj Ugarskoj je to značilo zauvijek, ali se prevarila u trajanju. Jer vječna ljubav Ugarske i kvarnerske perle svete krune svetog Stjepana svenu s Monarhijom 1918.
Il patatrack gurne Rijeku u desetljeće i pol gotovo permanentnog proglašavanja aneksije Rijeke Italiji iliti ga konačnog i vječno iščekivanog povratka u milo, toplo krilo matere. Kad su više dosadili i Bogu i ljudima i Italiji, dogodi se sretno iskupljenje neiskupljene i Rijeka se 1924. doista nađe sjedinjena s materom u krugu svojih sestrica. Zauvijek. Konačno i neopozivo.
Ali mati, neoprezna i bezglava, stupi u rat i 1943. presta vječnost i nastupi novi patatrack. ZAVNOH i AVNOJ dočekaše spremni taj tren i zabludjele se kćeri, Rijeka i Istra, ipak napokon prigrle skuta matice i majčice domovine Jugoslavije. Zauvijek i kako je oduvijek trebalo biti.
U lipnju 1991. i Rijeka se s materom i Slovenijom izdvoji iz mrske joj Jugoslavije i započe nov, napokon sretan život. Zauvijek i kako je oduvijek trebalo biti.
(o.p. ur. – 2013. frkne Hrvatska i u Europsku uniju, kažu, evo napokon zajednicu ravnopravnih zemalja i naroda – a na narodu ostaje da vidi što je od toga točno.)
Ali, da se ne zamaramo prepričavanjem povijesti, uzmimo, poput knjigovođe, pisaljku u desnicu i počnimo. Računica je sasvim prosta:

Rijeka u vlasti:
0 Nepoznatog gospodina (oduvijek? predbilančno stanje) ? godina
1. Oglajskog patrijarha (zauvijek) cca. 100 godina
2. Devinske gospode do 1400. (zauvijek) cca. 100 godina
3. Gospode Walsee do 1483. (zauvijek) 83 godine
4. Kuće Habsburg do 1522. (zauvijek) 39 godina
5. Među kranjskim staležima do cca. 1560. (zauvijek) 38 godina
6. Samo pod carskim kapetanom do 1723. (zauvijek) 163 godine
7. Pod Unutrašnjom Austrijom do 1747. (zauvijek) 24 godine
8. Poglavarsko namjesništvo do 1753. (zauvijek) 6 godina
9. Trgovinska pokrajina (Komerzassessorium) do 1772. (zauvijek) 19 godina
10. Doba premišljanja do 1776. (provizorij) 4 godine
11. U Hrvatskoj do 1779. (zauvijek) 3 godine
12. U Ugarskoj gubernij do 1787. (zauvijek) 8 godina
13. U Ugarskom primorju do 1809. (zauvijek) 22 godine
14. Pod Napoleonom do 1813. (zauvijek?) 4 godine
15. Dio Austrijskog primorja do 1822. (provizorij) 9 godina
16. U Ugarskoj gubernij do 1848. (zauvijek) 26 godina
17. U Hrvatskoj do 1850. (provizorij) 2 godine
18. Riječka županija u Hrvatskoj (zauvijek) do 1870. 20 godina
19. U Ugarskoj gubernij do 30. 10. 1918. (zauvijek) 48 godina
20. U Hrvatskoj do 17. 11. 1918. (zauvijek) 19 dana
21. Pod savezničkom okupacijom do 12. 9. 1919. (provizorij) 302 dana
22. D’Annunzio i Regencija do 3. 1. 1921. (zauvijek) 1,5 godina
23. Samostalna država do 3. 3. 1922. (zauvijek) 1 godina
24. Provizoriji do aneksije Italiji 22. 2. 1924. 2 godine
25. U Italiji do 15. 9. 1947. (zauvijek) 23 godine
26. U NR/SR Hrvatskoj u FNRJ/SFRJ do 25. 6. 1991. (zauvijek) 43 godine

Svega, dakle, 789 godina i 7 mjeseci podijeljeno u 26 perioda. Prosječno je to malo, sasvim malo, više od 30 godina. Eternità fiumana.
Za one kojima, zornosti radi, ponekad treba štogod i nacrtati, slijedi priča o domoljublju i vječnosti.
Bila dakle, jednoć, dva znanca, dva Fiumana, dva sina domoljubna. Prvi, Hrvat rodom, dušom i tijelom, imenom Artur Blühweiss, bijaše trgovac. Drugi sinak, pak, Talijan, zanimanja nepoznata, zvao se Pincherle.
I prohtje se tako sudbi, te posjedne oba u isti lokal, u isto društvo. A bilo to u teško doba, sredinom 1919. godine, kad su u Rijeci bili saveznici da donesu mir, a samo su statirali u sukobima, dok se na mirovnoj konferenciji u Parizu ništa, baš ništa određeno, o statusu grada nije znalo, pa nije čudo da je i u ovom društvu na tapetu bila politika i sadašnja skroz naskroz zamršena situacija.
Riječ po riječ, a svak’ ne da na svoju, pade i oklada: bude li Rijeka, u vidu konačnog rješenja, vraćena u zagrljaj majčici domovini Kraljevini Italiji, to će Blühweiss štetovati ne samo u duši i rodoljubnu mu osjećaju, no i pošteno isplatiti Pincherleu 10.000 kruna. U slučaju, pak, da Rijeka napokon nađe spokoja u majčinskom zagrljaju Kraljevine SHS ili kojom hirovitom igrom sudbe postane samostalna država ili u ma kojem drugom budi slučaju, izim pripojenja Kraljevini Italiji, Pincherle će Blühweissu isplatiti 20.000 kruna. I, budući su oba bila izdancima roda uljuđena, rečeno i zapisaše, potpisaše i na svjedoke se pozvaše.
I ništa. Minu pola desetljeća, a riječki problem sve jednako još uzbuđuje svijet. Prvo dođe D’Annunzio s arditima i Riječkom legijom, proglasi ne jednom aneksiju Italiji, pa Regenciju, pa ga snađe Krvavi Božić. Zatim se dočeka i konstituanta, Zanella, pa puč, pa ‘mali spasitelji’. Na koncu sve svrši aneksijom Italiji. To bi u veljači ljeta 1924. A od naših kladilaca ni traga ni glasa. Prođu još četiri ljeta dok Pincherle ne zaključi da je ovo rješenje ipak konačno i zauvijek, da je pobijedio, pa je stoga došlo doba da okladu i naplati.
Kad nije išlo lijepim, on podigne tužbu. U odgovoru na optužni zahtjev iz Blühweissa progovara Pitija: koliko se on sjeća, nisu se ozbiljno ni kladili, a da i jesu, to ionako ne bi vrijedilo po zakonu, jer je zabranjeno, a kad bi i vrijedilo, on bi ionako pobijedio, jer je riječko pitanje konačno riješeno potpisom Rappalskog ugovora, čime je Rijeka postala samostalna država, baš kako je on i tvrdio. Ono što je uslijedilo, bilo je iza konačnog.
Pravnici parnicu jedva dočekali: za njih je ovakva stvar prava poslastica, prilika da razbistre opću pravnu teoriju i pravne norme, te da obnove poznavanje sudske prakse. Nisu se bavili takvom banalnošću kao što je utvrđivanje je li tko u pravu. Ne, u prvoj instanci raspravljalo se o tome je li oklada vrst ugovora i kakvog, je li to zabranjeno ili ne po ex ugarskim ili sadašnjim talijanskim zakonima, u kojem obliku, kad je i tko već o tome sudio i slično. I kad su sve dobrano zamijesili, Pincherle izgubio, a da nije saznao niti je li po mišljenju suda okladu dobio ili ne.
Ovo ga je dobrano razbjesnilo. Zato uzme papir i napisa žalbu. U njoj mu se zadesi i ključno pitanje: je l’ istina da je Italija anektirala Rijeku i ne liči li to sudu, možda, na konačno rješenje muka napaćena grada te, shodno tome, nije li on ipak tu opkladu dobio?
Normalno, što da mu sud na ovo odgovori? Nije, valjda mogao reći: “Ma, ne, nije! Ovo je tek djelić vječnosti, a konačna rješenja ne postoje.” Dajte, budimo ozbiljni.
Sad Blühweiss izgubi. Pa se žali, pa opet izgubi, pa se žali, pa … I u tome prođe deset godina, a parnica 1938. dospije na Corte di Cassazione Vrhovni sud.
U odgovoru na isto Pincherleovo pitanje, a taj je vrlo brzo shvatio da pitanje djeluje razorno na pravnička mudrovanja i marljivo ga je postavljao svima i svakom, u odgovoru, dakle, na to pitanje, vrhovni je sudac Vrhovnog suda, ne budi lijen, ispisao na osam gusto tipkanih stranica traktat o tome zašto je aneksija Rijeke zauvijek Kraljevini Italiji jedino pravedno, jedino moguće i jedino konačno rješenje. Dato in città nostra di Roma, li 12 agosto 1940 – a. XIX.
Priča je gotova. Što će vam pouka?
A zašto Vam pričam općepoznate stvari? Što ja znam?! Želim Vam samo reći da je šteta što Blühweiss nije bio dalekovidniji i nije vidio što se sprema ili što nije imao advokata s malo više povijesna njuha, pa da otegnu tu parnicu još koju godinu. Ne bi tada obrazloženje bilo na osam gusto kucanih stranica, a i presuda bi, u sudaru s gorkom povijesnom zbiljom jamačno drugačije glasila.
Jer, 3. svibnja 1945. godine Rijeka je, baš kao što se Blühweiss kladio, nakon višestoljetna ropstva pod tuđinskom čizmom, vraćena u krilo majčice domovine. Demokratske federativne Jugoslavije. I Demokratske Hrvatske, jasno.
Vraćena definitivno. Na vjeke vjekov. Zauvijek.
Mislim, a što je to prema vječnosti?

podijeli ovu vijest... Share on FacebookTweet about this on TwitterPrint this pageEmail this to someone