RIJEČANI NEGIRAJU SVOJU POVIJEST – RIVA I DRUXI (pristižu drugovi!)

12. veljače 2021. | Kategorija: Rijeka, Viškovo, Kastav, Klana

Rijeka-AdventFerruccio Burburan – Zlatko Moranjak: Riječani negiraju svoju povijest (3) 

 

1945. -  ‘RIVA I DRUXI  (Pristižu drugovi!) 

Kao što je opće poznato, početkom svibnja 1945. godine Titovi partizani, odnosno pripadnici  NOVJ (Narodno oslobodilačke vojske Jugoslavije), uspjeli su s područja Rijeke i Sušaka  istjerati njemačke vojne postrojbe i njemačku vlast (Adriatische Kuenstenland). Kao pobjednici, zadobili su kontrolu na objema stranama Mrtvog kanala i Rječine, ali je talijansko-jugoslavenski granični prijelaz preko istih još neko vrijeme opstao. U političkoj sferi, Josip Broz Tito je još u vrijeme rata uspostavljao privremenu vladu širom Jugoslavije pa je to nastojao učiniti i na riječkom području. 

Rijeka je završetak rata dočekala kao dvojni podijeljeni grad: talijanski grad Fiume i jugoslavenski Sušak, nastavljajući do daljnjeg živjeti opterećena neizvjesnošću koju je nosila sjena Zone B i pod vojnom upravom NOVJ. Granica između zapadnog dijela grada /Fiume i Sušaka, prema međunarodnom pravu, uklonjena je tek 1947. godine (u Parizu zaključen Ugovor o miru).  

Ulaskom jedinica NOVJ u zapadni dio grada, u svibnju 1945. godine, započinje egzodus autohtonog stanovništva koji će kulminirati činjenicom da je do 1954. godine taj dio grada napustilo gotovo 70 % ljudi. Odlazili su svi oni koji se nisu mirili sa forsiranim i najčešće beskrupuloznim načinom uvođenja novog društveno-političkog poretka. Taj svijet nije očekivao tako drastično boljševičko rješenje problema i bio je osupnut komunističkom revolucijom koju je nova vlast nametala. Privremena se vlada u većini sastojala od zagovornika i pristaša Komunističke partije i sudionika AVNOJ-a. Vidljivi podsjetnici na stari predratni poredak i na različite okupatorske vlasti tijekom rata ubrzano su uklanjani. Sport nije bio iznimka. Komunisti su čistili organizacije koje su imale mrlje zbog povezanosti s režimima u međuratnom razdoblju, kao i tijekom rata, ili koje su se pak osnivale na etničkom nacionalizmu, te one na novoosvojenim („matici zemlji pripojenim“) teritorijima. 

Prema izvornom znanstvenom članku Davora Kovačića (Hrvatski institut za povijest, Zagreb), pod naslovom  Jugoslavenski nogomet od završetka Drugog svjetskog rata do kraja 1950-ih – romantičan početak dekadencije: „ Još prije završetka Drugog svjetskog rata na sjednici CK SKOJ-a u Beogradu, 11. prosinca 1944. raspravljano je o klubovima i nogometašima koji su igrali za vrijeme Drugog svjetskog rata, poglavito onima koji su nosili dres Nezavisne države Hrvatske. Odlučeno je da se prema klubovima i društvima kompromitiranim u ratu zauzme čvrsti stav o raspuštanju. S druge strane, ukazivalo se na opasnost da omladinska i fiskulturna društva ne sektaše prema sportistima iz tih klubova (…) ukoliko se nisu ogriješili o Narodno oslobodilačku borbu i nisu bili neprijateljski raspoloženi.“ 

Po završetku rata, Jugoslavija je funkcioniranje sportskih djelatnosti ustrojila tako što je jednostavno prekopirala strukturalni model Staljinovog SSSR-a. Krovna sportska organizacija bila je FISAJ (Fiskulturni savez Jugoslavije), koja je objedinjavala rad svih grana sporta, pa je sastavni dio njenog članstva postao i FSJ (Nogometni savez Jugoslavije). Brojni klubovi iz predrevolucionarnog razdoblja smatrani su neprikladnim za zadaće nove fizičke kulture nadahnute sovjetskim sportskim  modelom. Sudbina tih klubova u okolnostima koje su uglavnom bile revolucionarne bila je jasna: njihove aktivnosti treba prekinuti, igrališta zatvoriti, a financijske račune i arhive pomno pregledati. To je bilo slično čistkama neprikladnih klubova neposredno nakon Oktobarske revolucije u Sovjetskoj Rusiji, gdje su buržoaski klubovi („džepovi potencijalne ili stvarne kontrarevolucije“ ) asimilirani ili raspušteni. U takvim okolnostima i takvom okruženju bilo je malo prilika za to da bilo koji – do rata postojeći – riječki klub nastavi sa svojom djelatnošću.  

Morali su biti raspušteni kao i gotovo svi širom Jugoslavije. Novi sportski klubovi morali su se osnivati i registrirati kao fiskulturna društva sa više sekcija u raznim sportskim granama i nisu smjeli nositi dotadašnje nazive (osim nekih iznimaka, npr. splitski Hajduk, mostarski Velež itd.)  

Novonastali Fiskulturni odbor Jugoslavije naglasio je: „Ni u jednom novoosnovanom fiskulturnom društvu neće naći mjesta oni predstavnici sporta koji su pod okupacijom uprljali čast.“ (časopis Fiskultura, 24. 05 1945.). Razlika između prihvatljivih klubova i onih koji nisu prošli na testu, ipak nije uvijek bila jasna. I tako, raspuštanje kluba U.S. Fiumana nije bilo nikakvo iznenađenje, zbog prvotne partijske ustrajnosti da  prekine djelovanje kluba „okupatorske Italije“ na teritoriju „novopridošle“ Titinije. Vjerojatno je zbog specifične političke situacije u Rijeci, ipak fiumanskom nogometnom klubu „Magazzini generali“ (igrao u talijanskoj Serie C) bilo dopušteno da još koju godinu nastavi svoje djelovanje u novom komunističkom okruženju.  Prema pojedinim izvorima, bilo je dosta onih koji su osuđivali proizvoljni način raspuštanja klubova i nasilno mijenjanje imena, posebno kada se činilo da je ono nepravedno. No, nova vlast po tim je pitanjima bila nemilosrdna. Nasilno brisanje prošlosti bilo je tek jedan od aspekata nastojanja KPJ da ponovno stvori nogomet po vlastitoj slici.  

Od samog početka sve su nove organizacije fizičke kulture pozivale sportaše da prihvate Narodnosolobodilačku borbu i revoluciju, to jest da budu postojani zaštitnici njihovih postignuća. Mjeseci nakon oslobođenja bili su razdoblje eksplozije novih sportskih društava – najčešće u nogometnoj domeni – nadahnutih revolucionarnom ideologijom. Novoosnovana sportska društva, osim što su poticala tjelesnu spremnost, imala su zadatak provoditi još i „ideološki odgojni rad, kao i vanarmijsko vojno obrazovanje članova u klubovima.“ Klubovi su svoje igrače morali pomno pripremati za njihovu novu društvenu ulogu. Filtriranje klubova na ideološkim osnovama također je trebalo pridonijeti ulozi nogometa kao lojalne utvrde Titove revolucije. 

Sušački je Primorski vjesnik često još tijekom 1946. godine nastavljao izvještavati o Rijeci (Fiume) kao da je odvojeni teritorij, a za prelazak granice bile su potrebne dozvole. Obnova aktivnosti sušačkih nogometnih klubova privukla je veliku pozornost, no u novinama je tek ponekad bila spomenuta neka momčad iz zapadnog dijela Rijeke, s druge strane granice.  Sa zapadne strane Mrtvog kanala, nogomet je reflektirao nestabilnu političku situaciju. Prvenstvo Rijeke igrano je u periodu od 18. studenog 1945. do 4. travnja 1946. godine. Sudjelovalo je devet riječkih klubova, a  Magazzini generali istaknuo se kao pobjednik. Međutim, riječki klubovi u tom razdoblju nisu bili baš posve izolirani od jugoslavenskih. Tek osnovan sušački klub Jedinstvo protiv njih je igrao prijateljske utakmice, a zagrebački Dinamo je stigao u Rijeku radi sraza s Magazzini generali.  

Ubrzo nakon toga gradski nogometni krajolik prošao je kroz drastičnu promjenu. U srpnju 1946. godine održana je osnivačka skupština novog fiskulturnog društva. Na njoj se žučno raspravljalo o imenu. Naziv Fiumana nikako nije smio doći u obzir, a nije prihvaćen ni prijedlog za Magazzini generali (možemo tek pretpostaviti iz kojih razloga). Na kraju je usvojen naziv po kvarnerskoj regiji. Službeno  ime novoga FD bilo je navedeno i na talijanskom i na hrvatskom jeziku: Quarnero/Kvarner. Taj dvojni identitet prikazan je i na njegovu grbu, na kojem su slova „Q“ i „K“ bila isprepletena oko crvene zvijezde. Sam akt o osnivanju društva napisan je na talijanskom jeziku, a fiskulturno društvo imalo je, uz nogometnu, još 11 sportskih sekcija. 

Klub iz Rijeke žurno je uključen u prvo nogometno prvenstvo Prve savezne lige u sezoni 1946/1947. Liga je obuhvatila i klubove iz ponovno pripojenih i prijepornih teritorija (Kvarner-Rijeka) i onoga što je postao Slobodni teritorij Trsta (Ponziana- Trst).  Sudjelovanje tih klubova i način njihova uključivanja pokazuju izravno političko upletanje u stvaranje strukture vrlo simboličkog natjecanja. Tu, na rubovima novonastale države, potencijal nogometnih natjecanja kao sredstva integracije bio je doista opipljiv. Nakon nekoliko godina, u Jugoslaviji prestaje obveza organiziranja u fiskulturna društva. U skladu s tim, odlukom od 19. kolovoza 1948. godine Kvarner/Quarnero prestaje biti fiskulturno društvo, te se njegova djelatnost svodi samo na upražnjavanje nogometnih aktivnosti.  

Do listopada 1953. godine, svi natpisi na javnim ustanovama kao i svi službeni dokumenti izdavani u Rijeci bili su dvojezični (na hrvatskom i talijanskom jeziku). Tijekom noći, a po nalogu tadašnjih vlasti – u rušilačkom zanosu podsticanom famoznim manifestacijama u vezi s pitanjima rješavanja statusa Slobodnog teritorija Trsta („Trst je naš“) – vandalski su uklanjani i uništavani natpisi, table, ploče, oznake i sva ostala obilježja na talijanskom jeziku po cijelom gradu. Tim činom,  zauvijek je presuđeno riječkom bilingvizmu. Zbog toga je s Kvarnerova grba nestalo talijansko  slovo „Q“, a ostalo samo „K“. Ali ne zadugo.  Već 3. lipnja 1954. godine, na izvanrednoj skupštini kluba Kvarner, ime je promijenjeno u NK Rijeka. Od tada, u grbu kluba nema više ni slovo „K“ već samo „R“. Sve je to bilo ponovno otkrivanje Rijeke kao „jugoslavenskog“ grada. 

U novoutemeljenoj Republici Hrvatskoj, klub nastavlja djelovati pod imenom NK Rijeka. Godine 1995., predsjednik kluba – u to vrijeme jedan od istaknutijih članova riječkog ogranka stranke HDZ – ostvaruje inicijativu za djelomičnom promjenom punog naziva kluba. Pravih razloga za to više se nitko i ne sjeća. Bilo kako bilo, od tada se klub zove HNK (Hrvatski nogometni klub) Rijeka. I tako je – barem za sada -došlo do ponovnog otkrivanja Rijeke, ali ovaj puta kao  hrvatskog grada. Kako u povijesti grada Rijeke gotovo ništa nije bilo jednostavno i bez utjecaja politike, tako je i u povijesti HNK Rijeke mnogo toga zakomplicirano i pod utjecajem politike. Dakle, „od svojeg osnivanja 1906. godine“ pa sve do danas, HNK Rijeka je djelovala u čak šest različitih državnih tvorevina (Austro – Ugarska Monarhija, Kvarnerska regencija, Slobodna država Rijeka, Kraljevina Italija, DFR/FNR/SFR Jugoslavija i Republika Hrvatska). Po tome je ovaj klub zaista jedinstveni slučaj u Hrvatskoj, i nitko se s njim ne može mjeriti, a zapravo je i europski i svjetski specifikum. 

Mislimo da NK Rijeka nije počela niti osnovana  1945,1946,1953 pa ni 1995 nego puno ranije i to u kontimuitetu. 

A sada na kraju, prepuštamo svakom od čitatelja da sam za sebe prosudi kada je klub HNK Rijeka doista osnovan. „Sama po sebi, prošlost je nestala – sve što preostaje njeni su materijalni ostaci i svjedočenja onih koji su je iskusili. Ništa od tih dokaza ne može nam kazivati o prošlosti s apsolutnom sigurnošću jer je ono što je sačuvano na tlu, u knjigama i u našim glavama selektivno očuvano od početka i s protokom vremena sve se više mijenja.“ (David Lowenthal, The Past is a Foreign Country, Cambridge, 2011). 

(Prvi dva dijela ovog serijala mogli ste pročitati na www.kvarnerski.com i www.rijekadanas.com) 

podijeli ovu vijest... Share on FacebookTweet about this on TwitterPrint this pageEmail this to someone