Proglašeni dobitnici Književne nagrade Drago Gervais 2021.: nagrade Dori Šustić i Evelini Rudan

29. rujna 2021. | Kategorija: Kultura

U Središnjem odjelu Filodrammatica Gradske knjižnice Rijeka, proglašeni su dobitnici Književne nagrade Drago Gervais 2021. U kategoriji neobjavljenog rukopisa nagradu je dobio naslov Praznina autorice Dore Šustić, a u kategoriji najboljeg objavljenog književnog djela na nekom od idioma čakavskoga narječja hrvatskoga jezika nagrada ide zbirci pjesama Eveline Rudan, Smiljko i ja si mahnemo (balada na mahove), Fraktura, Zaprešić (2020).

O Književnoj nagradi Drago Gervais za 2021. godinu. nagradi i dobitnicima govorili su pročelnik Odjela za kulturu Grada Rijeke Ivan Šarar, ravnatelj Gradske knjižnice Rijeka Niko Cvjetković i predsjednik Prosudbenog povjerenstva Aleksandar Mijatović.

Grad Rijeka dodjeljuje Književnu nagradu Drago Gervais za iznimna postignuća na
području književnog stvaralaštva I to u dvjema kategorijama, za najbolje neobjavljeno
književno djelo (roman, zbirka pjesama, zbirka novela, drama i drugo) i za najbolje
objavljeno književno djelo na nekom od idioma čakavskog narječja hrvatskog jezika.
Provoditelj natječajnog procesa i izdavač pobjedničkog djela je Gradska knjižnica
Rijeka.

Na natječaj je prijavljeno 87 rukopisa, odnosno knjiga. Govoreći o važnosti Književne nagrade Drago Gervais koja ove godine slavi 60 obljetnicu, u ime utemeljitelja Grada Rijeke, pročelnik Ivan Šarar je istaknuo potrebu jačeg promicanje njezinog nacionalnog karaktera i utjecaja, naglasivši kako je upravo izlazak regije iz njezinih vlastitih okvira najbolji način njezinog predstavljanja, s čime se složio i avnatelj Gradske knjižnice Rijeka Niko Cvjetković.

Podsjetimo, Književna nagrada Drago Gervais utemeljena je u počast književniku Dragi Gervaisu, čije je ime i djelo znak ovog kulturnog podneblja. Nagradu je ustanovila Općina Rijeka 1961. godine kao najviše književno priznanje našeg kraja, dodjeljujući je do 1974. godine svake, a od 1974. godine svake druge godine. Nagrada se sastoji od novčanog dijela (u visini od 20.000,00 kuna netto po pojedinoj kategoriji) i posebnog priznanja. U kategoriji najboljeg neobjavljenog književnog djela, pored novčane nagrade i posebnog priznanja, autoru pripada i pravo na objavu njegova književna djela.

Odluku o dodjeli nagrade Drago Gervais donosi gradonačelnik, koji ujedno svake dvije godine imenuje Odbor književne nagrade sastavljen od tri člana i to po jednog predstavnika iz Grada Rijeke, Gradske knjižnice Rijeka i Kulturnog vijeća za knjigu i nakladništvo Grada Rijeke.

 

Obrazloženje prijedloga odluke Prosudbenoga povjerenstva Književne nagrade Drago Gervais za 2021. godinu

Aleksandar MijatovićPovjerenstvo u sastavu Aleksandar Mijatović, Ivica Prtenjača, Vlado Simcich, Milorad Stojević i Darija Žilić primilo je 14. lipnja 2021. godine 87 rukopisa u konkurenciji za nagradu za najbolje neobjavljeno književno djelo te 6 prijedloga tiskanih knjiga za nagradu za najbolje objavljeno književno djelo na nekome od idioma čakavskog narječja, objavljeno u protekle dvije godine.

Nakon razmatranja neobjavljenih rukopisa i objavljenih knjiga koji su ušli u uži izbor nagrade odlučeno je da se za Književnu nagradu Drago Gervais za 2021. godinu:

  • u kategoriji neobjavljenog rukopisa predloži roman pod naslovom Praznina.
    Rukopis je poslan pod šifrom nulanulanula. Nakon proglašenja pobjedničkog rukopisa, otvaranjem koverte sa šifrom utvrđeno je da je autorica nagrađenog rukopisa Dora Šustić iz Rijeke.
  • u kategoriji najboljeg objavljenog književnog djela na nekom od idioma čakavskoga narječja hrvatskoga jezika predlaže se zbirka pjesama Eveline Rudan, Smiljko i ja si mahnemo (balada na mahove), Fraktura, Zaprešić (2020).

Obrazloženje prijedloga rukopisa pod naslovom Praznina za Književnu nagradu Drago Gervais u kategoriji neobjavljenoga rukopisa

Prosudbeno povjerenstvo 23. kolovoza 2021. godine u uži je izbor uvrstilo 3 rukopisa proze, 3 rukopisa poezije i na sastanku 13. rujna 2021. godine donijelo odluku da se u kategoriji neobjavljenoga rukopisa nagrada Drago Gervais dodijeli rukopisu naslova Praznina.

U prosudbenom postupku Povjerenstvo se rukovodilo kriterijima utvrđenim u postupcima u ciklusima nagrade 2015., 2017. i 2019. godine. Prvi je kriterij književni. Odnosi se na specifične poetičke i estetičke zakonitosti oblikovanja književnog izričaja. U sklopu prvog kriterija uzimali su se u obzir formalni i sadržajni elementi proze (motiv, fabula, siže, tema, ideja, zaplet, kompozicija) i poezije (metar, ritam, stih, motiv, asocijativni sklopovi, figure, kompozicija). Drugi je kriterij izvanknjiževni. Odnosi se na recepciju rukopisa, raspon čitateljske publike kojoj bi djelo bilo upućeno i namijenjeno, potvrđivanje i učvršćivanje renomea nagrade Drago Gervais, snaženje njezinog nacionalnog utjecaja i odgovor nagrade na aktualna društvena kretanja. U završnom koraku prosuđivanja u odnos se dovode ta dva kriterija, uz puno uvažavanje specifičnih zakonitosti književnog i izvanknjiževnog polja.

U rukopisu romana Praznina, pripovjedačica i lik djevojka, milenijalka, napušta sigurnost obiteljskog doma, riječke građanske obitelj, oca liječnika, odlazi u Prag studirati filmsku režiju. Njihov profesor uspoređuje vođenje filmske priče s vođenjem ljubavi; jedina obavezna literatura su Aristotelova Poetika i Kama-sutra. Profesor traži od studenata da sastave scenarij. Pripovjedačica radi na scenariju ljubavne veze između likova Roberta i Alme. Ona u društvu kolega u jednom od praških kafića Duende susreće fotografa Leona na pragu četrdesetih i s njim započinje strastvenu i romantičnu ljubavnu vezu. Leon je netom izgubio suprugu Aynu, čije ime znači zrcalo. Aynu je Leon upoznao u Cádizu, u Španjolskoj.

Pripovjedačica je svjesna da sada ona zrcali izgubljenu Aynu, ženu-ogledalo. Istovremeno, u sklopu studijskih zadataka, pripovjedačica priprema scenarij na temu ljubavi između mlade žene i starijeg muškarca. Priča iz scenarija prelazi u priču pripovjedačice. Profesor režije upozorava da scenariji s ljubavnom temom imaju konvencionalne, kičaste zaplete i stereotipne likove. Pripovijedajući o svojoj ljubavnoj avanturi s Leonom, pripovjedačica istovremeno pripovijeda o svojima pokušajima da ljubavnoj priči vrati neponovljivost i jedinstvenost prvog puta, posebnost u odnosu na sve druge veze. Potrage za originalnosti priče i autentičnosti ljubavne veze nerazmrsivo su isprepletene.

Dok je u svom scenariju pripovjedačica izvan priče, u vlastitoj ljubavnoj avanturi ona je jedan od dva jedina lika; ljubavnica starijeg muškarca koji u njoj vidi zamjenu – dvojnice –  preminule supruge. To nije jedini dvojnički odnos u romanu, uz ovaj se javlja više udvajanja između likova. Kao što se pretapaju priče, pretapaju se identiteti pripovjedačice i Ayne, one zrcale jedna drugu, do točke nerazlučivosti izvornika i kopije. Kao što nijedna priča ne može jedinstvena, tako i pripovjedačica predstavlja kopiju, zrcalni odraz, svoje prethodnice. Pripovjedač koji se oblikuje kao tvorac priče, ispostavlja se ujedno kao njezina tvorevina. Kao i ljubavni odnos, pripovijedanje je istovremeno približavanje i udaljavanje pripovjedača od njegovog predmeta, njegove priče. Ako se stopi sa svojim predmetom, više o njemu ne može pripovijedati, ako se odmakne od njega, iščezava priča. Kao i ljubavna veza, i odnos između priče i pripovijedanja temelji se na intervalu koji ih istovremeno dijeli i povezuje, ili, kako se to na nekoliko mjesta u romanu naziva, na timingu. Kao što Leon pokušava vratiti izgubljenu ljubav, pripovjedačica nastoji obnoviti vezu između iskustva i pripovijedanja. Njezina mladost (priča) potražuje zrelost (pripovijedanja), ali je i ta zrelost upletena u raspad mladenačkih iluzija i očekivanja o sebi i drugima (Leonov tragični gubitak supruge, borba s prekomjernom tjelesnom težinom, raspad ideala samoostvarivanja, itd…).

Radnja se u većem dijelu odvija u Pragu, gdje se susreću studenti iz svih krajeva svijeta, čije se život svodi na predavanja, obroke u pomodnim veganskim restoranima, pijanke, neobavezne i usputne odnose. U romanu se smjenjuju aseptizirani vinski barovi i restorani s vegetarijanskom hranom. Nakon juha od bundeve, sendviča s humusom i pečenom mrkvom, kolača od mrkve, zobene kaše s cimetom, kava sa sojinim mlijekom, bulgura, soje, odlazi se u pivnice, ispijaju se ogromne količine rakije, viskija, uzimaju se opojna sredstva. Radnja se povremeno premješta u Španjolsku, Tursku i Rijeku. Ti su lutalice, erasmusovci kako se često nazivaju u romanu u neprekidnoj potrazi za iskustvom; nakon što su se izbacili iz svojih zavičaja, uporišne točke traže i – ne nalaze – drugdje. Roman prikazuje milenijalce u raskoraku između suspregnutosti i raspojasanosti, anesteziranosti i ekscitiranosti, otupjelosti i nadraženosti, suzdržanosti i izražajnosti, feminističke emancipacije i seksualne ekstrovertiranosti, materijalnog obilja i duhovne lišenosti. U tome se kontekstu odvija veza između muškarca na pragu zrelih godina i djevojke u cvijetu mladosti. Problem priče je prenošenje između različitih vremena, odnosno generacija. Mladost daje pretjeranu blizinu priči, dok zrelost previše udaljava od nje. Ne bi li se očuvao interval između blizine i udaljenosti od priče ne treba odrasti da bi se odbacilo djetinjstvo, već da bi se ono očuvalo.

Zaključno, kompozicijski, pripovijedanje isprepliće paralelne pripovjedne niti. Zbivanja su solidno motivirana, dobro povezana, likovi funkcionalno uvođeni i karakterizirani. Zrcaljenje između pripovjednih slojeva i uvođenje drugačijeg vremenskog rasporeda događaja vješto je izvedeno. Tematski, priča je konzistentna. Autor pazi na vezu između motiva, razvija sustav statičkih i slobodnih motiva, koji čitanje pretvaraju potragu za širim smislom uvedenih događaja. Idejno, roman je aktualan, dotiče se različitih aspekata života mladih u suvremenome društvu, promjenjivosti i nestalnosti identiteta, odnosa prema vremenu, propitivanja granica seksualnosti, uloge umjetnosti, poremećaja prehrane. Stilski, autor poseže za različitim rješenjima, uvodi smjele i često uspjele metafore, uvodi različite idiome iz razgovornog jezika, generacijskog slenga, filmske režije, mitološke simbole (npr. Duende kafić i duende kao ekstatično stanje o kojem govori Lorca, i sl.).

S obzirom na sve ovo, zaključeno je da rukopis Praznina doseže navedene književne i izvanknjiževne kriterije, stoga predlažemo da mu se dodijeli Književna nagrada Drago Gervais u kategoriji neobjavljenog djela.

Obrazloženje prijedloga Smiljko i ja si mahnemo (balada na mahove), u izdanju Fraktura, Zaprešić (2020), autorice Eveline Rudan za nagradu u kategoriji najboljeg objavljenog književnog djela na nekom od idioma čakavskog narječja.

Smiljko i ja si mahnemo, naslovnicaRiječ je o zbirci-ciklusu od 40 pjesama na istarskoj čakavštini, svakoj pjesmi dodan je i glosarij čakavskih izraza. U kratkotrajnim i slučajnim susretima (na mahove) sa Smiljkom, mahanje stvara zamišljenu situaciju dijaloga. Zamišljeni dijalog izdvaja susret iz prolaznog trenutka, koji će zamijeniti idući, u samostalni vremenski tok. Lirski subjekt prelazi iz uzastopnosti trenutaka u samo njihovo trajanje koje uzastopnost iskustvenih slojeva preobražava u njihovu istovremenost. Otuda vremenski pomaci u kojima usputni susret obnavlja veze između potisnutih slojeva sjećanja koja se odnose na zavičaj i obitelj lirskog subjekta, ali i sa širenjem, razvlačenjem aktualnosti kontekstom u kojem se nepredviđena nailaženja odvijaju.

Motiv maha (tren(utk)a, časa, hipa, susreta, iznenadnosti) predstavlja jednu od središnjih i pokretačkih lirskih situacija u koju se smješta lirski glas od Antike do suvremenih lirskih tokova. Rudan koristi različite aspekte tog motiva, razvijajući njegove vremenske osobitosti. Primjerice, kod nekih autora u povijesti lirske pjesme tren se pokušava obnoviti, njegova prolaznost i nepovratnost postaje središnja tema. U Smiljko i ja si mahnemo mah predstavlja uspostavljanje veze s onim što je nepovratno izgubljeno. Lirski subjekt iznenada se – na mah – povezuje sa samom nepovratnošću, sa samom distancom kao jezgrom intime. Mah je interval između bliskosti i udaljenosti.

No, mahanje, gesta rukama, ne mora prijeći u govor. Mahanje kao gesta ne upućuje na predmete (ona nije pokazivanje), već odnose između namjernika koji ne moraju, ali mogu postati (su)govornici. Mahanje podrazumijeva verbalnu razmjenu (prikazivanje) koja bi se mogla, ali i ne mora dogoditi. Lirski subjekt aktivira predmnijevani, podrazumijevani sloj iskustva koji mahanje zadržava u virtualnosti. Mahanje je odgoda u samoj riječi koja upućuje da je prevođenje u srcu svakog jezika. Gesta pokazuje da sporazumijevanje nije glavna funkcija jezika.

Stoga glosari na kraju pjesama ne bi smjeli zavarati. Njima pjesma nipošto nije postala razumljiva, kao što ni mahanje ne upućuje na samorazumljivost iskustva. Glosari udvajaju pjesme u Smiljko i ja si mahnemo. Smiljko i ja si mahnemo istražuje odnos između standarda i dijalekta, čime se osporava samorazumljivost odnosa između pjesme i interpretacije. Pjesme su povezane početnim stihom /Smiljko i ja si mahnemo/ koji djeluje kao apostrofa. Ona ujedno upućuje na naziv zbirke i lirsku situaciju u kojoj je čitatelj prizvan u ulogu Smiljka. Veza između čitatelja svedena je na mah, a odnos između njih na mahanje koje mnogo toga podrazumijeva a da ništa od toga ne mora omogućiti (spo)razumijevanje. Apostrofa koja otvara pjesme upućuje na njihov jezik, a tu strukturu posredovanja jezika Smiljko i ja si mahnemo naglašava istarskom čakavštinom. Nije istarska čakavština razumljiva samo (sve) užem krugu čitatelja, (samo)razumljivosti se opiru pjesme na standardu (na što upućuje dodavanje glosara). Ali i svakodnevna komunikacija, prepuna fraza, ponavljanja, konvencija, općih mjesta pretvara riječ u gestu (mahanje) koja mnogo toga podrazumijeva, ali je dalje treba tumačiti. Pravi cilj interpretacije nije gesta, već upravo onaj samorazumljivi sloj iskustva koji ona podrazumijeva. Upravo tu mimiku jezika, jezik gesti i, obratno, skrućivanje promjenjivosti jezika u gestu evocira Smiljko i ja si mahnemo. Izabirući istarsku U tom se umjetničkom eksperimentu istražuju istarske čakavštine. Izabirući istarsku čakavštinu ne samo kao medij izražavanja, već i kao predmet umjetničke obrade, zbirka Eveline Rudan Smiljko i ja si mahnemo (balada na mahove), na najbolji mogući način promiče raznolikost unutar samoga jezika.

Imajući to sve u vidu, predlažemo da se knjizi Smiljko i ja si mahnemo (balada na mahove) autorice Eveline Rudan dodijeli nagrada Drago Gervais u kategoriji najboljeg objavljenog književnog djela na nekom od idioma čakavskog narječja.

Prosudbeno povjerenstvo jednoglasno pohvaljuje:

Proza (rukopisi)

  • (Šifra: Seveda) Klepsidra, autora Dražena Katunarića (Zagreb)
  • (Šifra: London-converted) Nesretni Luka Tančulović i druge pripovijetke, autor Lovre Rončević (Zadar)

 

Poezija (rukopisi)

  • (Šifra: LYRIKON 10) Divlja nježnost, autor Franko Sorić (Zadar)
  • (Šifra: LNNR867) Novi raspored, autorica Ana Galant (Rijeka)
  • (Šifra: MAGEN777) ISTINA nedjeljom i drugim danima, autorica Katja Grcić (Zagreb)

Objavljena djela na nekom od idioma čakavskog narječja

  • Lora Tomaš, Slani mrak, Hena com, Zagreb (2020)
  • Vjekoslava Jurdana, Pašta i fažol, Sveučilište Jurja Dobrile u Puli, Pula, Naklada Kvarner, Rijeka, Gradska knjižnica, Crikvenica (2019)
  • Dragica Stanić, Štorije z Kastafšćini i okole, Udruga Čakavski senjali, Kastav (2020)
  • Vlasta Sušanj Kapićeva, Krunica od versi, Naklada Kvarner, Novi Vinodolski (2021)

Kao i proteklim ciklusima Književne nagrade Drago Gervais, i u ovome ističemo da se među rukopisima redovito javljaju drame. Ti su dramski tekstovi dobro komponirani, s pažljivo vođenim zapletima, dijalozima i odnosima između likova. Neki od njih preopterećeni su simboličkim slojem. S obzirom na kvalitetu tih dramskih tekstova, njihovim bi autorima trebalo sugerirati da svoje radove predlože televizijskim, radijskim i kazališnim kućama.

podijeli ovu vijest... Share on FacebookTweet about this on TwitterPrint this pageEmail this to someone