OD D’ANNUNZIJA DO OBERSNELA, Rijeka 100 godina EPK

4. studenog 2019. | Kategorija: Rijeka, Viškovo, Kastav, Klana

epkPiše: F.Burburan

Iako je u srijedu, 30. listopada ove godine, u skladištu bivšeg  poduzeća Exportdrvo na Delti održana gala večera tijekom koje je uzvanicima  predstavljen program „Rijeka- EPK (Europska prijestolnica kulture) 2020, ova je manifestacija službeno započela zapravo još prije kojih mjesec i pol dana, točnije, 12. rujna, na stotu obljetnicu početka povijesne epizode poznate pod nazivima L’Impresa di Fiume (Riječki pothvat) odnosno Danuncijada. Tog je dana u Guvernerovoj palači (PPMHP – Pomorski i povijesni muzej Hrvatskog primorja u Rijeci) inaugurirana  izložba, „kao sastavni dio projekta Rijeka 2020 – EPK“ , pod naslovom „D’Annunzijeva Mučenica“ (L’Olocausta di D’Annunzio , odnosno D’Annunzio’s Martyr).

Okončanje Prvog svjetskog rata uzrokovalo je, između ostalog,  i raspad nekad moćne Austro-Ugarske  monarhije , a što je onda potenciralo i  nemogućnost velikih sila da se dogovore oko podjele dijelova dotadašnjih teritorija tog imperija. To je za posljedicu imalo produžavanje agonije, neizvjesnosti i bezvlađa, posebice na području grada Rijeke. Tada na ovdašnju scenu stupa talijanski pjesnik Gabriele D’Annunzio. Dana 12. rujna 1919. godine u Rijeku ulaze i grad okupiraju, bez ispaljenog metka, paravojne jedinice talijanskih legionara  i ardita kojima se na čelo stavio upravo on, književnik tada već ovjenčan aureolom  svjetske slave. Rijekom će on vladati narednih, nešto više od petnaest, mjeseci. Njegova Talijanska Regencija Kvarnera (La Reggenza Italiana del Carnaro) doduše nije bila međunarodno priznata država (jedino ju je priznao Lenjinov SSSR), ali je u analima moderne povijesti ostala zabilježena kao jedina država kojoj je na čelu bio neki pjesnik.

Ovom  avanturističkom epizodom Gabriele D’Annunzio dovodi i pozicionira Rijeku u  istinsko  žarište kako europskih tako i svjetskih političkih i socijalno-kulturalnih zbivanja, uz poruku svima da je „Rijeka grad Života, Najuzvišeniji nad svima !“  Povjesničari, teoretičari umjetnosti, pravnici, književnici, kulturolozi, sociolozi, filozofi , i  to s različitih strana svijeta, pisali su i još uvijek pišu o tom, još uvijek nedovoljno osvijetljenom, intrigantnom pothvatu. Ova povijesna epizoda takvog je značaja da će Rijeku kroz cijelo razdoblje prve četvrtine dvadesetog stoljeća održavati u fokusu svekolikih interesa te je činiti  središtem europske i svjetske povijesti transformirajući grad u pravi politički i kulturalni „laboratorij“. Laboratorij za eksperimentiranje načinima ponašanja i razmišljanja kao i stjecanja običaja, laboratorij za utvrđivanje pokazatelja  kako individualne tako i kolektivističke moralnosti, anticipirajući tako procese koji će kasnije utjecati na veoma duboko preoblikovanje naravi suvremenih društava  i zajednica na europskim prostorima.

Ponovna tumačenja i interpretacije ove Riječke avanture talijanskog pjesnika još uvijek bivaju popraćene teškoćama i čak suprotnostima. Razlog tomu je činjenica da se radi o doista neobičnom i kompleksnom povijesnom činu koji uključuje istovremeno i ludost i hrabrost, i tragiku i komiku, pjesničko i vojničko, patriotizam i šovinizam, božansko i sotonsko, idealizam i proračunatost, ateizam i religiju, ukratko nevjerojatno histeričan kaleidoskop stanja i događanja.

Ulazak D'Annunzija u Rijeku

Ulazak D’Annunzija u Rijeku

U kontekstu činjenice da je Rijeka, dakle, još prije stotinu godina bila svojevrsna europska „prijestolnica kulture“, uz to što je bila i „eksperimentalni laboratorij“ za političko-diplomatske igre velikih sila po okončanju Velikog rata,  pomalo se kontradiktornim čine neke od tvrdnji iz uvodnog dijela kataloga izložbe „D’Annunzijeva Mučenica“. Primjerice: „…Rijeka se prisjeća tog negativnog, ali važnog trenutka svoje povijesti. Izložba je sastavni dio projekta Rijeka 2020-EPK, projekta koji spaja europske građane, promovira vrijednosti suvremene, ujedinjene Europe…u kojoj vladaju uključivost, tolerancija, pravda i solidarnost i nema mjesta diskriminaciji bilo kojega oblika. Upravo su te europske vrijednosti suprotstavljene onome što je obilježavalo D’Annunzijevu Rijeku.(…) Poticaj za stvaranje ove izložbe nastao je iz humanističkih postavki suvremenog antifašizma na kojima je izgrađena moderna Europa.“ 

Dok je, s jedne strane, posve jasno kako je polazište ovakvih stavova zapravo korištenje klišeiziranim političko-povijesnim argumentima  odnosno predrasudama kako je „Riječki pothvat“ bio apsolutno negativan i štetan po Rijeku, s druge strane se u isto vrijeme ovom izložbom slave „vrijednosti suvremene, ujedinjene Europe“ kojoj  je – prema europskoj i svjetskoj historiografiji, da ironija bude potpuna – pridonijela i D’Annunzijeva Riječka avantura svojim dokazano vrijednim i korisnim aspektima. Shodno tome, „europske vrijednosti“ nisu i ne mogu biti u potpunosti „suprotstavljene onome što je obilježavalo D’Annunzijevu Rijeku.“

Stavu da je D’Annunzijeva avantura u Rijeci bila isključivo negativna epizoda u povijesnom slijedu ovog grada i države Hrvatske ( i prije Jugoslavije), svoj su najveći doprinos dali domaći povjesničari i publicisti svojim „objektivnim“ tumačenjem i elaboriranjem povijesti, u cjelokupnom razdoblju , a posebice od kraja Drugog svjetskog rata pa na ovamo, koje je bilo sukladno prevladavajuće vladajućim političkim ideologijama na ovim prostorima.  Povijest je, međutim, nemilosrdna. Čine je događaji, ljudi i situacije, ukratko nepobitne činjenice koje su se zbile i događale u prošlosti. Problem je u čovjeku i načinu na koji koristi svoj um u interpretiranju povijesnih činjenica. Povijest je u nas,nažalost i još uvijek, najčešće sinonim za poltikantstvo i za isprazno ideologiziranje i nesuvislo politiziranje.

Vjerojatno je najobjektivniji prikaz talijanskog pjesnika i njegove okupacije Rijeke, koji je do sada publiciran na našem jeziku, dao suvremenik mu Viktor Car Emin. Kroz svoje najbolje djelo, roman naslovljen Danuncijada, autor je ne samo opisno nego i eksplicitno iznio psihoanalitičku anamnezu „Riječkog pothvata“. Viktor Car Emin, gorljivi hrvatski pisac i patriot, koji je dvadesetih godina prošlog stoljeća podnosio fašistički režim da bi tridesete proživio u izbjeglištvu na  Sušaku, priznao je kako je i sam bio nadahnut svojim ljutim protivnikom Gabrieleom: „Svojim prepadom D’Annunzio nam je nanio mnogo zla. Svojom plamenom riječi, pjesničkim poletom, neodoljivim stihom, umio je da zanese mase, da ih vuče za sobom, fascinira, fanatizira… Fijumani su počeli da vjeruju u ono neko svoje supertalijanstvo kao i u neko najčistije latinstvo svoga grada…Godine 1940., dvadeset godina nakon pjesnikova mahnitanja u Rijeci, u dane kad je Italija…ulazila u nov osvajački rat, u trenutku kad su s onu stranu mosta najbučnije odjekivale stare danuncijanske parole, ja sam – pun srdžbe, osvete i mržnje – sjeo za stol da u jednom svom novom djelu salijem na Gabrijela svu bujicu svoga bijesa…Međutim-izišlo je drukčije. Što sam dublje ronio u neka njegova djela, sve sam više podlijegao  čaru što je strujao iz nekih stranica njegovih „Laudi“, njegovih drama i romana. Osjećao sam se kao upola svladan…Nisam mogao da blagosiljam, a ni da proklinjem. Iznosio sam događaje onako kako su se odvijali, pa sam…u „Danuncijadi“ pjesnikovoj drugarici Sorellini pustio da ga od vremena do vremena nježno potiče neka se vrati…svojoj umjetnosti.“  Car Eminov roman prvi je put publiciran još 1946. godine, a posljednji put 1977. godine, i gotovo ga je nemoguće naći u prodaji. Prava je štetašto se u povodu predstojećih manifestacija EPK 2020 o reprint izdanju ovog romana, u javnom kulturnom prostoru Rijeke, uopće ni ne razmišlja i što se toga nitko u Rijeci nije sjetio.

Uz Rijeku,  i Trst je isti dan – 12. rujna 2019. godine – obilježio  stogodišnjicu „D’Annunzijeve riječke avanture“ . Doduše, oba grada učinili su to svaki na svoj način.To je za posljedicu imalo pojavu i nekih neočekivanih, odnosno neželjenih akcija te polemika, polemika koje su, međutim, pokazale jednu zabrinjavajuće nisku razinu spremnosti na kulturni dijalog kao i političke zrelosti, kako s hrvatske tako i s talijanske strane. Ovime je, nažalost, propuštena i izostala prilika koja je mogla biti iskorištena na produktivan i uspješan način. Reakcije na neželjene pojave povodom obilježavanja stogodišnjice Danuncijade, izbor strane i zauzimanje pozicija pri tim reakcijama od strane raznih političkih aktera, kako s jedne tako i s druge strane granice, otkrile su nam još jednom ogromnu prisutnost kulturalnih  rascjepa  kao i nenadoknadivih  otezanja i kašnjenja za vremenom. Otkrile su nam prisutnost zavlačenja i čak raskola u vezi s ideološkim interpretacijama prošlosti, a koja su nam  nametana tijekom dugog niza godina korištenjem povijesti kao političkog instrumenta, kao nekavog buzdovana ne samo starih već i novih nacionalizama, buzdovana koji nam neprestano maše nad glavama.

Kada bi se uistinu željelo razumijeti specifičnosti i napose „modernost“  riječkog modela tih dvadesetih godina prošlog stoljeća onda bi bilo potrebno u potpunosti se izdignuti iznad nacionalnih i nacionalističkih vizija povijesti, napustiti etnocentrističke opcije i naracije onih koji su tek nečije sluge  u kreiranju  „prave i istinske nacionalizacije“ povijesti te prihvatiti stvarni nadnacionalni, europski i interkulturalni pristup. Ne neku  povijest od ili za nacije, nego povijest pojedinaca, kultura, tradicija, društvenih i građanskih sustava, povijest svijesti, ukratko – povijest ljudi.

Guvernerova palača

Guvernerova palača

Čemu narodi, nacije i nacionalnosti ako na svijetu postoje ljudi !

Događaji od prije stotinu godina sazrijevali su,nadalje, kroz vremenska razdoblja i klime u kojima su se pojavljivale, nastajale i ključale nacionalne strasti u znaku građanskih religija, Domovina, principa nacionalnih isključivosti i borbi. Uz strasti što su se čeličile, kalile i međusobno suprotstavljale, kroz taj su se vremenski period  potvrđivali i drugi pokreti:od revolucionarnog internacionalizma i novih anarhističkih i libertarijanskih (koji su zagovarali prava osobnosti i/ili slobodne volje) modela, preko načina društvenog i građanskog ispunjavanja obveza pa sve do duboko originalnog  sučeljavanja upravo u Rijeci. Sučeljavanja načela nacionaliteta ( „danuncijevsko nacionalno“ za  pripajanje Italiji i ono slabašno „hrvatsko nacionalno“ za pripojenje novoustanovljenoj Kraljevini SHS)  i načela autonomije ( „autonomističko zanellijansko“), s time da su se obje ove paradigme pozivale na Wilsonovo načelo o pravu na samoopredjeljenje.

Danas više zaista nema smisla nositi iste takve, stotinu godina stare, „naočale“. Ali u društvu u kojem mnogim političarima, građanima, pa čak i intelektualcima oči rastu na potiljku, još uvijek odlučno usmjerene u prošlost koja gotovo kao da nikad ni ne prestaje, i bez snage i želje za pogled u budućnost, kako se što je moguće objektivnije odrediti prema pothvatu L’Impresa di Fiume ? U današnje vrijeme više ne bismo trebali sebi dozvoliti polaganje prava na to da događaje iz prošlosti koristimo kao instrument suvremene  političke borbe, u smislu traženja povratka te iste povijesti u ovu našu sadašnjost.

Konačno, kada je u pitanju Rijeka, okončanjem Drugog svjetskog rata kotač povijesti na neki se način okrenuo u smjeru svojevrsne „osvete (odmazde)“ zbog trpljenja „ talijanskog iredentizma“. Kao što je veoma dobro poznato, novouspostavljeni komunistički jugoslavenski društveno-politički ustroj, isprva u varijanti najrigidnijeg  staljinizma, u periodu od 1945. do 1954. uspio je isprazniti i u ogromnom broju (oko 70% tada registriranog riječkog življa) „osloboditi“ ovaj Grad „Mučenicu“ od svog autohtonog stanovništva te ga kroz naredna desetljeća u potpunosti kroatizirati. Na taj način, praktično je prestao postojati grad koji se kroz dugi niz stoljeća zvao Fiume (Rijeka).

Po nalogu novih vlasti, tijekom samo  jedne listopadske  noći 1953. godine, u rušilačkom su zanosu vandalski uklanjani i uništavani natpisi, table, ploče, oznake i sva ostala obilježja na talijanskom jeziku čime je zauvijek eliminirana dvojezičnost sa svih javnih površina u gradu. Uz to, prestalo je pisanje i izdavanje svih službenih dokumenata u dvojezičnoj: hrvatskoj i talijanskoj varijanti. Ovim činima, nažalost, praktično je Rijeci onemogućeno pravo polaganja na isticanje svoje „multinacionalnosti“, „višejezičnosti“ i „interkulturalnosti“, odnosno na obilježja kojima se do tada dičila i na koje danas uporno pokušava biti ponosna.

kosi toranj rijeka                U 21.stoljeću valjda više ne bismo trebali imati potrebe ponovo iskolčavati teritorije i zabijati  u zemlju neke nove zastavice, pa shodno tome uvjeravati druge kako je Rijeka oduvijek bila  grad samo od jednih ili od drugih ili od trećih, samo talijanski ili samo hrvatski ili samo mađarski, odnosno ekskluzivno vlasništvo samo jedne nacije, apsolutno i nedodirljivo naslijeđe nekoga. Trebali bismo imati odvažnosti i poštenja priznati da je grad Rijeka bio plod i produkt jednog kompleksnog, složenog ali uljudnog i pluralnog identiteta u komponiranju kojeg su razne nacionalnosti uzimale učešća te svojim potencijalima,vještinama i znanjima doprinosile – kroz dugi niz desetljeća i stoljeća – njegovom razvoju, oplemenjivanju i opstanku.

U Mediteranskoj civilizaciji izbor nacionalnosti, odnosno opredjeljenje po etnosu nije bila činjenica vezana uz rasno podrijetlo (DNK) već uz slobodu pojedinca odnosno njegovu slobodu u kulturološkom i sentimentalnom izboru. Tako se i identitet „Fijumanstva“ („Riječanstva“), stoljećima kroz povijest, skladao i uobličavao na temeljima nacije-demosa odnosno prema konceptu dobrovoljnog i inkluzivnog (koji uključuje, nešto sadržava u sebi) identiteta, a ne na temelju nacije-ethnosa, tipičnog za njemački romantizam Blut und Boden –nacije shvaćane kao „krv i zemlja“. Na riječkom prostoru, u povijesnom kontekstu, ljudi su se izuzetno oslanjali na ambijent u kojem su živjeli, o kojem su ovisili, i od kojega su učili.

Prisjećanje na povijesna zbivanja i njihove sudionike nije nostalgija za prošlošću i prošlim vremenima već je ono dinamična činjenica koja uranja i prožima našu svakodnevnicu i koja poput žestoke bure može zapuhati prema našoj budućnosti. Memorija je temelj svakog identiteta, kako individualnog tako i kolektivnog. Pogled unatrag ujedno je i pogled u našu nutrinu. Kada se ogledamo, vidimo da prošlost zapravo nikada nije ni prošla i da je ona jednostavno nedjeljivi dio nas i zajednice u kojoj živimo.Tako i L’Impresa di Fiume (Riječki pothvat) s onim ludim D’Annunzijem. Htjeli to mi ili ne. Tako će biti i sa EPK-Rijekom 2020, htjeli to mi ili ne.

 

 

 

podijeli ovu vijest... Share on FacebookTweet about this on TwitterPrint this pageEmail this to someone