KOLUMNA DAMIRA VRBLJANCA: CAREVO NOVO RUHO

2. travnja 2021. | Kategorija: Hrvatska

Damir VrbljanacCeterum cense 

Piše: Damir Vrbljanac 

Carevo novo ruho 

Neupućeni bi pratilac hrvatskog medijskog prostora posljednjih tjedan dana lako mogao pogrešno zaključiti kako Hrvatska živi neku svoju idiličnu Andersenovu bajku. Spominju se tu svakojaki likovi čudnih “bajkovitih” imena i karakternih habitusa, pa tako slušamo o Lopovu, Cinakarošu, Prljavom, Ružnom, Plačibabi, Zlikovcu… Na žalost, stvar je puno ozbiljnija i tragičnija, jer radi se o razotkrivanju funkcionalnog kriminalnog sustava u pravosuđu i samoj srži hrvatske države. Istini na volju, ne vjerujem da ikoga iznenađuju posljednja otkrića, jer svi mi odavna vrlo dobro znamo kako stvari stoje. Tek bizarno i svakako tužno zvuči saznanje da je pandorinu kutiju otvorio čovjek s onu stranu granice i zakona. 

Zbog čega svi mi “znamo” da je nešto trulo u našem pravosuđu, kudikamo više no u zemlji Danskoj? Jednostavno iz iskustva. A ono nam govori da nitko od desetak “velikih riba” optuženih za kriminal i pljačku, nije pravomoćno osuđen. I kad se pitamo zbog čega je to tako, onda nam opet puka logika i razumsko promišljanje govori da vjerojatan razlog tomu može biti samo i jedino – Octopus Vulgaris, hobotnica mamutskih razmjera koja je obgrlila značajan dio aktera hrvatskog političkog i sudbenog svijeta, te štiteći ga vlastitim crnilom, ne dozvoljava nikomu da pronikne u tajne ovog opakog bića.  

Umjesto govoriti o našem pravosuđu, možda je najbolje jednostavno se prisjetiti nekih sudskih procesa koji jasno govore o narušenim atributima hrvatske Iustitie.  

Sjećate se sudbenog procesa koji se danas u šali spominje kao “Lika hadling” (Ličko rukovanje), poznati gospićki slučaj silovanja crne košarkašice? U presudi suca Branka Milanovića optuženi je oslobođen optužbe jer je, kako navodi sudac  “…stavljanje prsta u anus, nešto slično davanju ruke kod rukovanja.” 

Iza drugog bisera našeg pravosuđa kodnog imena “Not Dalaj -  not guilty” krije se slučaj  u kojemu je suđeno Zdravku Mamiću zbog govora mržnje, odnosno javno izgovorenih uvredljivih riječi upućenih ministru Jovanoviću (“…iz njegovih očiju šiklja krv, vidite samo očnjake i zube koji su spremni na klanje…”). Mamić je od suca Rafaela Krešića oslobođen optužbe uz njegovo obrazloženje kako  “javno izgovorene uvredljive riječi Zdravka Mamića upućene ministru Jovanoviću nisu govor mržnje jer Mamić nije Dalaj Lama”. 

Ovdje sam naveo dva možda benigna slučaja, tek da se dobije uvid u kuriozitet besmisla hrvatskog pravosuđa. Bez da ulazim u problematiku onih “ozbiljnih” i po hrvatsku zbilju ključnih sudskih procesa (na to će možda ukazati  Mamićevi “artefakti”), spomenut ću još jedan, sigurno od stotine sličnih slučajeva, koji jasno razotkriva sav jad i bijedu hrvatskog sudstva. 

Radi se o tužnoj i mučnoj priči obitelji čijeg je sina usmrtio pijani vozač prošavši kroz crveno. Uslijedilo je suđenje u kojem je optuženi osuđen na zatvorsku kaznu od 2 godine, dakle manje od zakonskog minimuma koji iznosi 3 godine. Izvršenje kazne je odgađano, a kada je osuđenik konačno završio u zatvoru, boravio je u zatvoru poluotvorena tipa u Valturi kod Pule te je imao pravo na slobodne vikende i godišnji odmor, tijekom kojih je ponovo mogao sjesti za volan. Pušten je nakon godinu dana, a Ministarstvo pravosuđa razlog za takvu odluku proglasilo je tajnom.  

Obitelj je tražila satisfakciju od suda za ljudska prava u Strasbourgu i upravo ovih dana dobila spor protiv Hrvatske. Službena izjava tog suda savršeno opisuje stanje u hrvatskom pravosuđu: “Ne može se reći da je ponašanje domaćih vlasti uspjelo osigurati povjerenje javnosti u njihovo poštivanje vladavine zakona i njihovu sposobnost da spriječe bilo kakvu pojavu toleriranja nezakonitih djela.”  

Jasno je da smo, koliko god to željeli i proklamirali, još daleko od vladavine prava kakvog poznaje civilizirani svijet. Plenković se čudom čudi posljednjim dokazima o korupciji u sudstvu, osuđuje ih i naravno izuzima za to odgovornost HDZ-a. A onda mu se desi izjava njegovog kandidata za gradonačelnika Zagreba Filipovića: “Pretvorit ću HDZ u stranku poštenih i pametnih ljudi.” (pretvoriti – promijeniti  štouneštodrugo, datičemudrugioblik, prijeći u drukčije stanje)  

Iz naslova ovog  teksta otkriva se priča koja govori o ljudskoj taštini, gluposti i prepredenosti, o mudrosti ali i nesposobnosti i strahu od istine. Pitam se da li je došlo vrijeme u Hrvatskoj da netko konačno smogne hrabrosti i vrisne: Hej, ljudi, car je gol! 

 

podijeli ovu vijest... Share on FacebookTweet about this on TwitterPrint this pageEmail this to someone