FERRUCCIO BURBURAN PIŠE: ONO ŠTO RIJEČI NE KAZUJU

29. lipnja 2020. | Kategorija: Hrvatska

uhljeb posao politikaPiše: Ferruccio Burburan

Ono što riječi ne kazuju

KOLUMNA – Obožavam izborne kampanje. Neprijeporno je da bih svoje dragocjeno vrijeme mogao „ubijati“ i na drugačije, čak i mnogo bolje i ozbiljnije načine: čitati neku dobru knjigu, šetati u prirodi, uživati u blagotvornom djelovanju plavog nam mora, izaći negdje s meni dragom osobom, uređivati vrt, baviti se sobom u smiraju svog uma…

Ali ipak, nekako pored svega toga, ispada da je trenutno najbolje zaokupiti se izbornom kampanjom. Osobito u ovako nametnutim nam epidemiološkim i inim uvjetima zbog „covid-19“. Sve to, ne toliko zbog politički relevantnih pitanja, koja me ipak – moram priznati- zanimaju, koliko zbog same politike koja je u ovim našim smućenim geografijama ipak još uvijek daleko od toga da bude „znanost, umijeće i vještina vladanja i upravljanja, odnosno teorije i prakse koje za cilj imaju konstituiranje, organiziranje i administriranje neke državne tvorevine, te vođenje i upravljanje javnim životom neke zajednice“, kao što su to definirali neki autoritativni i ozbiljni autori etimoloških rječnika. 

U Hrvatskoj je politika, međutim, postala ono za što je netko – manje autoritativan od tvoraca rječnika ali zato netko tko bolje i neposrednije vidi stvarnost – rekao: „jedna od više nego li lakomislenih i frivolnih gospođa, umjetnica noći“. Ukratko: „Politika je kurva“.

Prema „Rječniku stranih riječi“ Bratoljuba Klaića (Nakladni zavod MH, Zagreb, 1989, str.1066), politika je – u prenesenom značenju – i “lukavost, lisičenje, prepredenost, proračunatost, računica, smišljenost“.  Zašto se onda prenatrpavati i prejesti izbornom kampanjom? Pa da bi mogli vidjeti što nam riječi iz te kampanje zapravo ne govore. Jer, u obećanjima su, uostalom, svi jako vrijedni, odvažni i punovažni. I onda, još jedna ruka na „Proud to be Croat“ srcu, kako ne bi slučajno ostali po strani politike.

Činjenica je da nam sve partijsko- stranačke formacije, pa i one koje nisu u takvim strogo određenim strukturama, u ovom nadmetanju obećavaju boljii život, veće mirovine, minimalne plaće koje će garantirati da ne pocrkavamo od gladi nego da nekako ipak skrpamo kraj jednog mjeseca s početkom drugog a da se pri tome ipak ništa ne mora raditi, zdravstvene i školske i ne znam koje još reforme, zatim ljudska i koja još sve ne prava, garancije, sigurnost, sigurnost, itd, bla-bla-bla…

Jedini je problem u tome što nitko od njih ne kazuje kako i kojim načinima realizirati sve te njihove silne projekte-obećanja. U ovih tridesetak godina postojanja Republike „Lijepe naše…“ stekli smo dovoljno iskustva u vezi s time kako na kraju sve te tipično „hrvatske političke“ stvari završavaju. Sviđa mi se gledati i promatrati sve te osobe „željne političke slave“, način na koji govore o stvarima za koje misle da o njima nešto znaju (ali imaju svoj stav), sviđa mi se pratiti tu čudesno neobičnu igru između političara i njihovih „žrtvenih janjaca“ (tzv. samostalnih birača odnosno glas(ov)ača) u igri u kojoj jedni trče za drugima, u igri u kojoj jedni za drugima trče: obećanja  -  iluzije  -  gorka razočaranja.

 

             Najviše se laže prije izbora,

                               tijekom rata,

                                         i poslije lova.

                                                      (Winston Churchill)

 

Ispada da, odjednom, svi znaju sve, da svi oni imaju prave i jedino djelotvorne recepte, točne odgovore i toliko očigledna rješenja za sve naše dvojbeno-trojbene situacije i probleme. Tekućih opcija ima gotovo 66 (šezdeset šest) – ako sam ih dobro izbrojao. Taj me broj nagoni na udisanje onog neugodnog mirisa što aludira na trulež tvrdo kuhanih jaja. Ukratko, više ih je nego mnogo, dakle previše. To premašuje i onu staru izreku: „Dva Hrvata, tri stranke!“.

Izborni posteri već naveliko nastoje omamiti i zavesti vas – još uvijek neodlučne glas(ov)ače, namiguju vam s rubova ulica, s fasada, s… : „Hrvatska se voli radom“.

Potpis HNS (narodnjaci !!!) Pa dobro, gospodo, znam ljude koji su radili postojano, temeljito, naporno, sveudilj, i toliko mnogo za dobrobit ne samo hrvatskog već i šireg svijeta, ali se – na žalost- ništa bitnije nije promijenilo odnosno njima uzvratilo bar koliko toliko adekvatnom mjerom. Oni su pravi primjer neuzvraćenog osjećaja.

Imamo nadalje: „Ime mi je Istra. Prezime Kvarner!“ Štoooooo? Za ime boga, pa to doista traži neko objašnjenje. Naivno pitam, radi li se tu o nekom forsiranom, unaprijed dogovorenom braku ? Možda je u igri nekakvo ponovno krpanje zajedničkog teritorija?

Imamo nadalje: „Ime mi je Istra. Prezime Kvarner!“ Štoooooo? Za ime boga, pa to doista traži neko objašnjenje. Naivno pitam, radi li se tu o nekom forsiranom, unaprijed dogovorenom braku ? Možda je u igri nekakvo ponovno krpanje zajedničkog teritorija?

Nadalje, crvenilo jednog postera kao da unaprijed očekuje dobar rezultat. Na crvenoj podlozi: „Izađi, promijeni!“ Hmmm. Slogan već viđen i pomalo razvodnjen: „Bero nije rješenje, HDZ je uništenje“. Potpisnik: Mirando Mrsić (Demokrati-Liberali-itd.), to je ono kako bi se reklo: „jednim udarcem, dvije muhe, ubiti i SDP , i HDZ“. Trebamo se podsjetiti da je upravo Mr. Mrsić bio taj koji je člansku iskaznicu vratio SDP-u. 

„Identitet i ponos. Živjeli mi!“ – moto je CNI (Talijanske nacionalne zajednice). Oprostite, ali sa svim dužnim poštovanjem, to je ipak pomalo ustajalo, zastarjelo, ponavljajuće i vrlo općenito, odnosno neodređujuće mamljenje. Vjerojatno su veoma pažljivi i jako paze na svoj identitet i nacionalni ponos i oni koji pripadaju „manjinskom“ korpusu poput Francuza, Nijemaca, Amerikanaca, Eskima, Maora, i inih što obitavaju u Republici Hrvatskoj. Žao mi je jedino što nisam naišao ni na jednu poruku (bilo koje političke HR opcije), primjerice u duhu velikana indijske misli (s 19. na 20. stoljeće), „Hindusa ciklona“, Swami Vivekanande (rođenog kao Narendranath Dath): „Mi ne možemo pomoći nikome. Možemo jedino služiti drugome.“; ili „Moj Bog je u loncu za kuhanje. Moj Bog su siromasi svih rasa i svih religija.“ Nažalost, svijet nije  nikada poznavao svoje najveće ljude i umove.

A sučeljavanja naTV-u? Ma dajte! Pa nećete ih valjda propustiti, dragi birači/glas(ov)ači. Ta međusobna spočitavanja, prigovaranja, prekorijevanja, čak i uvrede, prljavo rublje što prije još nije bilo stiglo isplivati na površinu s dna ormara. To neće biti tek puka brbljanja, tipa rekla-kazala, već jednostavno pokazatelj onoga do kuda se može ići i do kuda se ne bi željelo ići, a sve u cilju dostizanja krajnjeg nauma – stolice u Saboru. Politika je, ipak, nešto što nam se sviđa. Kandidati kojima su oči uperene u Sabor, uvijek ih je sve više i više, i različitog su izvora i podrijetla, tako da će se dogoditi dan u kojem će za svakog građanina postojati jedna partija, ili jedna stranka, ili neka građanska opcija. takvi smo mi. Ali, uostalom, teško je odoljeti izazovu dobro „podmazane“ stolice. I tako, među političare od karijere, upadoše sve više pjevača, sportaša, komičara, bračnih drugova…

Radi se pravom osinjaku, sa zapletima i zamršenostima koju nijedna meksička ili turska sapunica nikada ne bi mogla ni oponašati. Pa recite da izborne kampanje nisu zanimljive?

Teško je reći što će se dogoditi na kraju. Što se mene tiče imam neke pretpostavke i predviđanja, ali ipak nisam vidovnjak. Znam jedino to, da ću pri glas(ova)anju nastojati biti priseban i voditi se isključivo razumom, a ne emocijama.

podijeli ovu vijest... Share on FacebookTweet about this on TwitterPrint this pageEmail this to someone