EUROPA KAKVU VIŠE NE ŽELIMO

14. rujna 2015. | Kategorija: Europa & svijet

RH-i-EUEUROPA – Le monde diplomatique, objavio je tekst Europa kakvu više ne želimo Serga Halimija, koji je potaknuo veliko zanimanje:

Dramatičan rasplet grčke dužničke krize, iako vjerojatno tek privremen, demonstrirao je još jednom do koje je mjere proces dosadašnjih “europskih integracija” vodio ograničavanju političkih izbora i razvojnih strategija. Drugim riječima – ograničenju demokracije i narodnog suvereniteta. No potvrđivanje smjera autoritarnosti moglo bi zagovornike “Europe bez izbora” uskoro dovesti pred znatno teže izazove od neugodnih pregovora s popustljivom vladom male zemlje

Jedan mladi pokret pun energije očekivao je da će preobraziti naciju i probuditi Stari kontinent. Eurogrupa i Međunarodni monetarni fond (MMF) slomili su taj san.

Osim šoka koji su događaji u Grčkoj predstavljali za podržavatelje europskog projekta, iz svega smo naučili tri stvari. Za početak, da karakter Europske unije postaje sve autoritarniji kako joj Njemačka nameće svoje želje i samovolju bez ikakve protuteže. Zatim, da zajednica zasnovana na obećanju mira nije sposobna izvući ni najmanju lekciju iz prošlosti, pa čak ni iz one bliske, nasilne prošlosti, zbog čega joj je danas najvažnije od svega kazniti neodgovorne dužnike ili tvrde glave. I naposljetku, da taj zaboravljivi cezarizam postavlja izazov za one koji su u Europi vidjeli laboratorij za iskušavanje obnove demokracije i nadilaženja nacionalnih okvira.

U početku je europska integracija svojim građanima pružila materijalne prednosti iako je nastala kao kolateralna posljedica sukoba Istoka i Zapada. SAD je od završetka Drugoga svjetskog rata pogurivao plan integracije; tražio je tržište za svoju robu i htio uspostaviti prepreku sovjetskoj ekspanziji. Washington je tada shvatio da ako svijet koji se naziva “slobodnim” želi učinkovito konkurirati “demokratskim” republikama koje su bile dio Varšavskog pakta, mora osvojiti umove i srca tako što će iskazati dobru volju za socijalnim napretkom. No otkada ta potreba više ne postoji, Europa sobom vlada kao da je upravni odbor neke banke.

Neki akteri Hladnog rata, poput Sjevernoatlantskog saveza (NATO), preživjeli su pad Zida zahvaljujući izmišljanju drugih čudovišta koja treba uništiti na drugim kontinentima. I europske su institucije odredile nove protivnike. Mir i stabilnost, kojima se danas toliko hvalisaju, zahtijevaju političku neutralizaciju stanovništva i uništavanje alata za očuvanje nacionalne suverenosti kojima to stanovništvo još uvijek raspolaže. A to čine ubrzanom integracijom, pokapanjem političkih pitanja u ugovore, projektom federalizacije. Taj pothvat nije od jučer – a grčki nam slučaj prikazuje koliko se okrutno provodi danas.

“A koliko taj Vatikan ima divizija?”, sarkastično je odgovorio Josif Staljin na upozorenje jednog francuskog političara koji ga je tražio da bude obazriv prema zahtjevima osjetljivog pontifeksa. Osamdeset godina kasnije države Eurogrupe su, izgleda, razmišljale na isti način u pogledu Grčke. Procijenivši da se vlada koja im je smetala neće moći braniti, oslabili su je tako što su je prisilili da zatvori svoje banke.

Odnosi između nacija, koje su članice iste “unije”, koje se nalaze u istim institucijama, sudjeluju u izabiranju istog parlamenta i raspolažu istom valutom, ne bi trebali dozvoljavati takvu vrstu spletkarenja. Međutim, uvjerene u svoju apsolutnu nadmoć, sve su države Eurogrupe zajedno, s Njemačkom na čelu, oslabljenoj Grčkoj nametnule diktat za koji se svi slažu da će produbiti većinu njezinih problema. Ta epizoda razotkriva koliki je defekt europske tvorevine.

Prošloga siječnja, kada je Siriza pobijedila na izborima, ta je ljevičarska stranka u (gotovo) svemu bila u pravu. Bila je u pravu u povezivanju urušavanja grčke ekonomije s programom mjera štednje koji su posljednjih pet godina u zemlji provodili i socijaldemokrati i desnica; u tvrdnji da nijedna država čiji je proizvodni sektor u raspadu ne može očekivati oporavak ako mora odvajati sve veće iznose da bi otplatila dug vjerovnicima; u podsjećanju da u demokraciji suverenitet pripada narodu i da mu se suverenitet oduzima ako mu se neka politika nametne bez obzira na njegovu odluku.

Te su tri karte naizgled nepobjedive, no uspjeh ovisi o tome protiv koga se igra. Na EU sastancima ti su se aduti okrenuli protiv Sirize. Tamo su na Sirizu gledali kao na marksiste s juga, toliko odvojene od stvarnosti da su se usudili dovesti u pitanje ekonomske postulate na koje se oslanja ideologija Njemačke. “Razum” i uvjeravanje kao oružje u takvom su slučaju nemoćni. Čime se braniti pred streljačkim vodom? Tijekom mjeseci “pregovora” u kojima je sudjelovao, ministar financija Janis Varufakis primijetio je da ga drugi europski ministri mirno promatraju i, izgleda, misle: “U pravu ste oko onoga što govorite, no svejedno ćemo vas slomiti”.

Međutim, barem privremeni uspjeh njemačkog plana da otpravi Grčku u status protektorata Eurogrupe može se objasniti i propašću previše optimističnih oklada koje je na početku zaključio veći dio ljevice u Ateni s nadom da će promijeniti Europu.3 Radi se o okladi da će joj francuski i talijanski vođe pomoći da prevlada monetarističke tabue njemačke desnice. O okladi da će europski narodi, shrvani politikama štednje koje su i sami trpjeli, pritisnuti svoje vlade na kejnzijansku reorijentaciju – pri čemu se Grčka zamišljala kolovođom na Starom kontinentu. O okladi da je takav preokret unutar eurozone do te mjere ostvariv da se nijedno alternativno rješenje nije unaprijed razmotrilo niti pripremilo. O okladi, na kraju, da bi povremeno predlaganje “ruske opcije” moglo, iz geopolitičkih razloga, zauzdati njemačke pokušaje kažnjavanja i nagnati SAD da zaustavi osvetničku ruku Berlina. Ni u kojem trenutku nije bilo izgledno da će bilo koja od tih oklada polučiti uspjeh. Ne bori se protiv tenka ljubičicama i puhaljkom.

Ucjene i manipulacije

Krivi zbog svoje nevinosti, grčki su vođe mislili da će vjerovnici njihove zemlje poštovati demokratski odabir grčkog naroda, naročito mladih. Najprije parlamentarni izbori 25. siječnja, a zatim referendum 5. srpnja izazvali su, međutim, bijes zaprepaštenog Berlina i njegovih saveznika. Njima je preostao samo jedan cilj: strogo kazniti pobunjenike i one koje bi njihovo junaštvo moglo nadahnuti. Kapitulacija više nije dovoljna – uz nju trebaju doći isprike (Atena je priznala da su njezini ekonomski odabiri krivi za gubitak povjerenja njezinih partnera) pa čak i odšteta: u ime vjerovnika moraju se založiti javna dobra koja se mogu privatizirati u vrijednosti četvrtine grčkog nacionalnog proizvoda. Svi tvrde da im je laknulo – Grčka će platiti.

“Njemačka će platiti.” Izjava koju je Georgesu Clemenceauu na kraju Prvog svjetskog rata uputio njegov ministar financija Louis Klotz postala je mantra francuskih štediša od kojih je državni trezor posuđivao za vrijeme tog krvavog sukoba. Sjećali su se da je 1870. godine Francuska platila cjelokupni iznos odštete koji je Bismarck tražio, viši od onoga koliko je rat stajao Njemačku. Taj je presedan bio nadahnuće za premijera Raymonda Poincaréa koji je u siječnju 1923., nakon što nije dobio reparacije od Njemačke predviđene Versajskim sporazumom,4 odlučio nadoknaditi ih okupacijom Ruhra.

Britanski ekonomist John Maynard Keynes shvatio je na samom početku uzaludnost takve politike poniženja i traženja zaloga: ako Njemačka, kao danas Grčka, nije plaćala, to je zato što nije mogla. Jedino je tijekom vremena, stvaranjem viška u trgovinskoj bilanci, mogla izaći na kraj s gigantskim dugom. No Francuska nije pristala na ekonomsko uskrsnuće svoje suparnice jer bi ono Njemačkoj omogućilo da “plati,” ali i da financira vojsku, čime bi nastao rizik otvaranja puta prema trećem krvavom obračunu. Ekonomski uspjeh grčke ljevice ne bi imao toliko dramatične posljedice za europske narode. Ali bi dokrajčio opravdanje koje njihovi vođe koriste za nametanje politike štednje…

Otprilike godinu dana nakon što je okupirao Ruhr kao zalog za isplatu njemačkog duga, Poincaré je morao povećati poreze za 20 posto kako bi pokrio troškove koji su time nastali. Za desničarskog vođu koji se borio protiv poreza, i koji je neprestano trubio da će Njemačka platiti, taj je paradoks bio prilično okrutan udarac. Poincaré je izgubio na izborima, a njegov je nasljednik evakuirao Ruhr. U zemlji koja je uništila Grčku prisilivši je da ispoštuje rok isplate duga, za koji čak i MMF priznaje da je “potpuno nerealan”, još nitko ne zamišlja takve posljedice. Međutim, gorljiva želja zemalja Eurogrupe za kažnjavanjem Grčke već ih je obvezala da u srpnju založe triput veći iznos (oko 86 milijardi eura) od onoga koji bi bio potreban da je novac bio odmrznut pet mjeseci ranije, budući da se u nedostatku protoka novca grčka ekonomija u međuvremenu urušila.

Nepopustljivost njemačkog ministra financija Wolfganga Schäublea bit će, dakle, gotovo jednako skupa kao Poincaréova. No beskonačno ponižavanje Atene služit će kao primjer za buduće tvrdoglavce – Madrid? Rim? Pariz? Služit će kao podsjetnik na “Junckerov teorem”, koji je predsjednik Europske komisije formulirao samo četiri dana nakon što je grčka ljevica pobijedila na parlamentarnim izborima: “Demokratski odabiri ne mogu ići protiv europskih ugovora”.

Ne postaje li jedan krevet preuzak kad se u njemu nagurava devetnaest snova? Nametanje iste valute Austriji i Cipru, Luksemburgu i Španjolskoj – narodima koji nemaju istu povijest, niti istu političku kulturu, niti isti standard življenja, niti iste prijatelje, niti isti jezik – koje se odvilo u samo nekoliko godina, bio je skoro pa imperijalni pothvat. Kako mogu ekonomska i socijalna politika neke države biti podložne raspravi i demokratskom odlučivanju ako su svi mehanizmi monetarnog upravljanja izvan njene kontrole? I kako očekivati da će narodi koji se ponekad ni ne poznaju prihvatiti solidarnost usporedivu s onom koja danas veže Floridu i Montanu? Sve se temeljilo na jednoj hipotezi: ubrzana federalizacija trebala bi približiti europske nacije. No petnaest godina nakon rođenja eura, animozitet je dosegao svoj vrhunac.

Prilikom najave referenduma 27. lipnja ove godine premijer Aleksis Cipras upotrijebio je izraze slične onima kakvi se upotrebljavaju za objavu rata. Osudio je “prijedlog u obliku ultimatuma koji je [Eurogrupa] uputila grčkoj demokraciji”. Optužio neke od svojih “partnera” da im je cilj “poniziti čitav jedan narod”. Grci su masovno podržali svoju vladu; Nijemci su se ujedinili iza zahtjeva koji su potpuno suprotni grčkima. Mogu li oni još više ispreplesti svoje sudbine bez rizika od daljnjeg eskaliranja sukoba?

Problem se, međutim, više ne tiče samo Atene i Berlina. “Ne želimo biti njemačka kolonija”, naglasio je Pablo Iglesias, vođa španjolske stranke Podemos. “Obraćam se Njemačkoj: dosta je! Nezamislivo je poniziti jednog europskog partnera”, izletjelo je talijanskom premijeru Matteu Renziju, što je, unatoč njegovoj diskreciji, u cijeloj toj aferi ipak bilo zapaženo. “U mediteranskim zemljama i, u određenoj mjeri, u Francuskoj”, primijetio je njemački sociolog Wolfgang Streeck, “Njemačku mrze više no ikad nakon 1945. (…) Ekonomska i monetarna unija (EMU), koja je trebala konačno konsolidirati europsko jedinstvo, sada riskira da ga uništi.”

U Grčkoj također rastu agresivni osjećaji. “Kad bi Eurogrupa funkcionirala kao parlamentarna demokracija, već bi izletio van, budući da gotovo svi tvoji partneri to priželjkuju”, zaključio je predsjednik Europske komisije Jean-Claude Juncker obraćajući se Aleksisu Ciprasu. A prema dobro poznatom konzervativnom mehanizmu, koji se ovoga puta odvija na razini zemalja, siromašne zemlje nastoji se potaknuti da misle da druge siromašne zemlje žive od pomoći na njihov trošak, pogotovo ako su one u još gorem stanju. Estonski ministar obrazovanja tako kritizira svoje “partnere” iz Atene: “Učinili ste premalo, presporo i neusporedivo manje od Estonije. Mi smo patili mnogo više od Grčke. Ali nismo stali i jadikovali, djelovali smo.” Slovaci su uvrijeđeni zbog iznosa mirovina u Grčkoj, po njima previsokog. To je zemlja koja bi trebala “napokon bankrotirati kako bi se raščistio zrak”, velikodušno je dodao češki ministar financija.

Završivši taj ljetni festival socijalne Europe po svom ukusu, Pierre Moscovici, francuski socijalist i europski povjerenik za ekonomske i financijske poslove, s užitkom je ponavljao “anegdotu” u sve mikrofone koji su mu pruženi: “Na sjednici Eurogrupe, jedan je litvanski ministar rekao Varufakisu: ‘Vrlo je lijepo da želite povećati minimalnu plaću za 40 posto, ali iznos vaše minimalne plaće već je dvaput veći od našeg. I želite ga povećati pomoću novca koji nam dugujete, želite ga povećati pomoću duga!’ A to je, dakle, prilično jak argument”. Vrlo jak, pogotovo kada znamo da je prije samo četrnaest mjeseci Moscovicijeva stranka izjavila: “Želimo Europu koja štiti svoje radnike. Europu društvenog napretka, a ne društvenog sloma.”

Na izvanrednom samitu čelnika eurozone, 7. srpnja 2015. godine, nekoliko je predsjednika i premijera Ciprasu dalo do znanja koliko ih je živaca koštao: “Ne možemo više! Već mjesecima govorimo samo o Grčkoj! Treba donijeti odluku. Ako nisi sposoban odlučiti, mi ćemo to učiniti umjesto tebe”. To se i dogodilo nekoliko dana kasnije. Ne bismo li već u tome trebali vidjeti neku vrstu federalizma, dakako pomalo grubu? U svakom slučaju, “moramo krenuti dalje” bio je zaključak koji je Hollande izvukao iz te epizode 14. srpnja. Krenuti dalje, ali u kojem smjeru? Naravno, u istom kao i uvijek: smjeru “ekonomske vlade”, “proračuna eurozone”, “približavanja Njemačkoj”. Jer, kad u Europi primjena nekog lijeka jako naruši ekonomsko ili demokratsko zdravlje pacijenta, prepiše mu se dvostruka doza. Budući da je, prema mišljenju francuskog predsjednika, “eurozona uspjela učvrstiti svoju povezanost s Grčkom […] okolnosti nas navode da ubrzamo”.

S druge strane, sve veći broj aktivista i sindikalaca smatra da bi bilo bolje zaustaviti se i razmisliti. Čak i oni koji strahuju da bi izlazak Grčke iz eurozone pogodovao raspadu europskog projekta i buđenju nacionalizma, smatraju njenu krizu školskim primjerom koji pokazuje da se zbog nepostojanja jedinstvenog europskog naroda zajednička valuta izravno suprotstavlja narodnoj suverenosti. Ta činjenica ne da ne zauzdava ekstremnu desnicu, već joj služi kao argument pri izrugivanju suparnika koji drže lekcije iz demokracije. Kako bismo, uostalom, trebali zamisliti da bi se jedinstvena valuta jednog dana mogla prilagoditi politici društvenog napretka nakon što pročitamo itinerar kojim države Eurogrupe jednoglasno naređuju premijeru Aleksisu Ciprasu da provodi željeznu neoliberalnu politiku?

Grčka je tijekom svoje prošlosti već postavila brojna univerzalna pitanja. Ovog nam je puta otkrila kako će odsad izgledati Europa kakvu više ne želimo.

S francuskoga prevela: Dora Slakoper, a prenio Le monde diplomatique, hrvatsko izdanje.

podijeli ovu vijest... Share on FacebookTweet about this on TwitterPrint this pageEmail this to someone